KULTURA I INFORMIRANJE

EVO I OVDJE DA KOPIRAM PRVE BROJEVE NAŠEG BILTENA S KRAJA 80-TIH
TKO HOĆE MOŽE JEDNOSTAVNO SKINUTI OVO I MALO SE NASMIJATI ONDAŠNJOJ REALNOSTI..
UGODNO ČITANJE

F.M.

http://issuu.com/f.m.nedostajemiviski/docs/kultura_i_informiranje_1?utm_source=conversion_success&utm_campaign=Transactional&utm_medium=email

AUTOBIOGRAFIJA ZA E.C.

Što se tiče dana rođenja: jedni mi govore ovako drugi onako a Mile matičar mi je uvijek izdavao rodni list tek poslije takse od jedne litre šljivovice; znači dan je nepouzdan ali godina bi mogla biti točna.

Što se tiče škola: započinjao sam raznorazne a ništa nisam završavao. Na kraju sam upisao školu života s nadom da ću je završiti.

Što se tiče pisanja: to je još od prije škole. U ono doba su skrivali svaki papir i olovku da ne uporpastim. Nije ni danas drugačije mada mi nitko ne skriva ni papir ni olovku.

Nagrađivan nikad nisam bio. Zapravo, najveća nagrada mi bijaše kad sam u školi tisuću puta morao napisati: “Ja volim Jelenu.” – koju sam bio malo počupao za kosu. (I bijah napisao dvije tisuće puta pa su me opet bili kaznili zbog upropašćivanja papira i olovki.)

Kažnjavan sam uvijek i svuda i za svašta. Dan-danas nezaobilazno plaćam kazne policajcima, birokracijama i svima koji kazne mogu izreći. Jedna od najtežih iz djetinjstva bijaše kad me izabraše za predsjednika razreda u osnovnoj školi – mogli su me izabrati za kralja ili cara razreda,jer u bajkama nigdje nema predsjednika. Zato mi se ne sviđaju ti moderni nazivi.

Što se tiče objavljivanja: prvo sam pisao po zidovima škole, urezivao u koru drveta, po ogradama i gdje god bih stigao. Poslije bi bilo objavljeno po svim razredima tko je šarao zidove, ili bi bilo objavljeno koje kazne sam zaslužio ili koje kazne nisam platio...

Poslije sam izdavao “samoizdaje” koje sam pisao na starom pisaćem stroju i zatim ih u tvornici tenkova fotokopirao i dijelio svima. Uglavnom su se svi smijali makar i nisu razumjeli a poslije kad bi skužili o čemu se radi (posebno oni od vlasti i od policije) govorili su mi da to ne može se tako raditi u SFR Jugoslaviji jer mora biti sve svima jasno a ne da neki razumiju dan poslije, neki deset dana poslije a neki nikad.

...a u Bosni su mi tiskali knjigu i to je priča za se: kad se završio zadnji rat u Bosni i došla ova demokracija tražiše po mojoj Bosni nekoga kome bi tiskali knjigu. Sa svim sredstvima tražiše: s kalašnjikovima i tenkovima, s radio postajama i novinama, pa se netko prisjetio da sam ja ono šarao po zidovima škola i ... i evo izašla ta knjiga. (A to što su tiskali 500 kopija i što sam knjigu podijelio svima i tražim kome bih još dao – i što mnogi od mene bježe danas bojeći se da im ne dam i drugu neku - to je posebna priča.)

Evo me sad ovdje, daleko od Bosne ali među bosancima svih rasa, vjera i nacija, pravim cijevi za brodove i na svakoj cijevi napišem jednu ljubavnu pjesmu. To oni poslije prefarbaju i okomotaju sa svačim ali ispod, ispod svega oko svijeta plovi kako ljubav je nerazumljena ali jedina koja je zauvijek.