VOLJENJE

 

18

Voljeti je danas postalo profesija za mnoge. Voljeti se razgranalo na sve strane tako da se izgubio smisao prvotni, iskonski. 

Voljeti je ušlo u kupoprodajne lance, postalo roba, toliko ga je moderna semantika razbaruštila.

Ponajviše zahvaljujući slikovno-vizualnom menadžmentu koji već više od 100 godina hara i razara. Žalosno, ali istinito.

A što se tiče voljenja ono ostaje sveto ne samo nakon 100 ili 500 godina, već i nakon 100 i 500 milijardi godina. Ne može se voljenje uništiti niti promijeniti mu smisao. Može propasti ili biti ubijena jedna, dvi ili deset generacija ako na to pristanu, ali voljenje ostaje čisto. Onako kako je stvoreno.

***

da li znaš

da ne znam

da li bih te

volio

ili

ubio

KOLEKTIVNA USAMLJENOST

17.

Postoji li uopće samoća i što je to? Kako netko može biti sam? I zašto? I koje je to stanje?

Puno je ovih nezgodnih pitanja i puno puta sam ih i sam pretresao sa svih strana. 

Doista sam u milijardi situacija bio samoća, usamljen, ostavljen, bez blizine drugih jer sam nekonvencionalan. Ne prihvaćam ni dan danas ono što se reklamira i servira masi koja ne želi zamarati se selekcioniranjem serviranog.

Ali nisam bio sam. Uvijek bih naišao na druge nekonvencionalne osobe. 

Druga strana medalje je složenija.

To kad sam postanem toliko uobražen, ohol, gord, ponosan da ne želim ni kontaktirati druge. Ni reći im što mislim o njima i o svemu drugom. Tu je već teže isplivati iz samoće koja te vuče na dno egoizma.

Pomaže vjera u Boga jer se onda susrećeš sa sličnim utopljenicima.

****

samo

sam

sam

pa

kažu 

bolestan 

AAAA TRAŽE SE PREVODIOCI

 

16 

Ovako je završavao prvi samizdat. Samoizdaja sam bio nazvao. Javno progovaranje koje je prilično bolno, meni je bilo bolno. Stojiš iza onog što si napisao. Stojiš čitavu vječnost.

Drugo je bilo kad sam pisao po zidovima. To nije trebalo potpisivati. Kao ni urezivanje u koru drveta (bio sam ispisao jednu cijelu šumu simbolima, tajnim pismima, koja nisam mogao javno izreći, jer sam bio stidljivi pubertetlija).

Ovo nisu bili prvi moji zapisi. Bilo je tih zapisa na gomile. Šifrovanih jezika bilo se razmnožilo u meni na gomile.

Danas uzalud pokušavam prevesti sve te šifrovane jezike na neki razumljivi jezik, na neki jezik koji će razumjeti makar neki. I čini se da mi je trud uzalud. Čini se, ili je to najstravičnija stvarmost, da se tih šifrovanih jezika toliko namnožilo, da nisam bio unikat, već da se u svakom namnožilo tih nerazumijevanja. Nitko nikog ne razumije, dok većina nas ne razumiju ni sami sebe.

 

 

P(R)OGOVOR

 

Osvrćem se i buljim.

Kažu da sam htio

nešto rećo. A meni

se čini:

progovorio sam.

 

 

                        svibnja 1987.

                        SLAVONSKI BROD

 

AKO IZABEREMO

15.

Puno je toga što nisam razumio u životu. Vjerojatno sam zato počeo pisati. Postavljati pitanja. Tražeći odgovore.

Pitanja o smislu života, o umiranju, o življenju. Pitanja koja prevazilaze naše mogućnosti razumijevanja.

Kako je dobro da smo tako sićušni, tako ograničen, tako ljudi.

Kako je veliko da smo stvoreni za besmrtnost, Bog je dopustio da umiranje nas izbriše.

I da uskrsnemo u život. Ako izaberemo.

 

KAKO JE SLATKO MRIJETI?!?

KAKO JE PLAKATI VAMA?

 

o stvorite me

u zanosu

još jednom da umrem