VINO

51.

Vino je najvjerojatnije jedan od najopširnijih i najspominjajućih pojmova poezije današnje civilizacije. Nemam evidencija ali ću pretpostaviti da je tako. 

Vino je uz kruh i simbol kršćanstva i ne samo.

Koliko citata o vinu. Vino je zapravo nadživjelo spisatelje i knjige. I pjesme. Mada se uz vino bolje pjeva.

Odrastao sam u kulturi koja je bila potisnula vino na marginu. Kažu da su komunističke vlasti na našem području naredila sječu vinograda navodno zbog bolesti. Tako da je prevladala kultura rakije i sadnje šljivika a poslije je nadošla poplava piva loše kvalitete. 

Znam točno da su na našem području postojale prostorije koje su zvali pivnica a da li se proizvodilo pivo ili su tamo samo držali piće ili ima i neko drugo objašnjenje, ni to ne znam.

Vraćam se vinu i vidim da kod nas postoje mnogi pokušaji uzgoja vinove loze i da se pokušava i vino proizvoditi a o rezultatima ne bih znao ništa reći. Mada je sasvim dovoljno otići petnaestak-dvadesetak kilometara zračnom linijom od Svilaja u đakovštinu i imamo vrhunska (i misna) vina. I što je najinteresantnije, i ovdje zatvaram svilajsko poglavlje, kod nas neke vrste vinove loze jako dobro uspijevaju i izrastaju skoro kao korov ili topole koje ne možeš iskorijeniti.

Malo da razmislimo zašto je vino, i to dobro vino, jako bitno u ljudskoj kulturi. Osim u prehrani, a to smo na vlastitim nepcima osjetili, vrlo je važna kvaliteta - jer smo isprobavali i vidjeli da je i najobičniju rižot obogaćen dobrom tekućinom, i osim što je i lijek, vino je i uspostavljač harmonije. Mada nije proizvođač harmonije u posljedičnim nizu: popijem vino i dolazi harmonija kao što to čini droga ili neki lijekovi: konzumiraš i dolazi do očekivane reakcije. Ako se to radi i sa vinom onda to postaje kronični konzumizam a za taj i takav konzumizam su sasvim dovoljna kemijska vina.

Vino je dragocjena tekućina a dragocjenosti se ne razbacuju. 

****

mene

mene vina mole

bježi sunđeru

bježi na gore

mole

meni

meni vina tepaju

krv pij sluđeni stvore

porašćeš veliki

tepaju

mene

mene vina ne vole

jao

ne

OŽILJAK NA LICU ZEMLJE

 

50.

Imao sam na umu groblje kad sam ispisivao ovu igru riječi 1987. Mislio sam da je grob i groblje ožiljak na licu zemlje, bio sam pod utjecajem modernih naučavanja koja često nisu moderna, nova, nego su dapače starija od svega što mi sa sigurnošću i dokumentima poznajemo. 

A ustvari groblja su mjesta neposredne ljepote. Groblja su veličanstveni odjeci. 

Kad si na groblju i kad poznaješ historiju mnogih osoba koje tamo počivaju, oživiš množinu svjetova, u blicu prođu kroz moždane vijuge nebrojeni romani i priče. I doista nismo u stanju sve to ispisati i zabilježiti, jer bi se onda cijeli svijet pretvorio u knjigu. A ta knjiga postoji.

Kao dječarac sam maštao i fantazirao da je moguće uz pomoć nekakvih kamera sve zabilježiti, svaki momenat iz svakog ugla. Tehnički se danas sve više juri u tom pravcu mada je tehnika jako ograničena grana.

Danas kad sam došao do sitnih poetskih spoznaja znam da je sve zabilježeno i da je nemoguće remiksirati, izrezati, izbrisati, složiti iz nekakvog povoljnog ugla koji bi odgovarao našoj sujeti i oholosti. Znači, ja tvrdim i sasvim sam siguran da postoji sve zabilježeno, zapisano, snimljenoj i nazovimo to kako god hoćemo ali neizbrisivo, neuništljivo. I na nama je da tu priču ispravljamo, posvijetlimo, učinimo boljom i ljepšim. 

Vraćam se grobljima i mnoga bih pitanja postavio. 

Ali neću, jer sa svime pokazujem i dokazujem kako sam protiv modernosti i njenih naučavanja. Taj narativ, ta priča koja nam se prostire već dugo, predugo dokle je zašla? U našoj psihi, u našoj glavi, u našim običajima, u našem ponašanju i u našem djelovanju?

Vrlo "banalan" primjer je rat '92. i nadalje u Bosni. Imamo puno narativa, priča koje nas uvjeravaju u krivicu "nekog drugog". Dok su jedini gubitnici ustvari žitelji ovih prostora. Mnogi su izgubili članove obitelji, većina je izgubila većinu onoga što je imala. "Netko" je profitirao. 

Otprilike je tako i sa djelovanjem na nas: neki nestanu sa tom pričom, sa tim narativom, većini se oduzima sve što ima. A oni vječni igrači mijenjaju boje, mijenjaju klubove, mijenjaju sve osim što sebe ne mijenjaju i ostaju. Ne ostavljaju se. 

OŽILJAK NA LICU ZEMLJE

t o  s i   m i   o s t a l a

t u  s i  m i  o s t a l a

t u  s e  m i    o s t a l i

t u  s e  m i  ostavljamo

SRCE I SUNCE

49

Može li onaj koji je bez srca doživjeti infarkt? Dakako da ga može doživjeti te preživjeti ili ne. Ovdje se ne radi o srcu koje stručnjaci zovu pumpa krvotoka. Ima jedno drugo srce.

Ovo srce nema nikakve veze s infarktom. Ovo srce ima samo veze sa životom. 

Može se usporediti sa srcem kojim moli ruski hodočasnik koji traži Boga. Takvo srce će prepoznati svaki čovjek. 

Malo tko od nas nije makar jedanput u ovom suvremenom životu naišao, na nekom od brojnih medija ili u stvarnosti, na neku takvu osobu sa srcem. Čini mi se da sam u tekstu ispod baš govorio o takvim osobama. Mogu to biti oni koji su nas učili, mogu biti oni koji pjevaju, mogu biti oni koji glume, sportaši a i najobičniju ljudi. I dan danas mnogi imaju omiljene spikere/ice, voditelje/ice, pjevače/ice, sportaše/ice. U najvećem broju masi se servira nekoliko protumodela i masa je zadovoljna onim trenutnim što joj se servira do sljedeće zgode. Onda postoje oni suptilniji i istančanijih osjetila, oni se zovu inteligencija ponekad, za njih postoje specijalni tretmani. Poslije postoje oni koji kreiraju i za jedne i za druge, oni su nadinteligencija. A iznad njih je nedodiriva elita. Jedini problem je što tih elita ima preko nekoliko pa se počesto proždiru jedni s drugima. Naravno da stradavaju i sve piramide ispod njih a mi na najdnu često i ne znamo koja piramida stoji iznad nas.

Od takvih osoba koje su dijelile srce okolo naokolo vidio sam neke koje su doslovno podijelili ono srca što su imali, vidio sam ih u starosti zaboravljene, pa su u nekim slučajevima uspjele i same sebe zaboraviti. I te osobe što su uspjele zaboraviti, može se reći da su uspjele - jer današnji sistem je stavio sve na nivo potrošnje, prodaje, kupnje... na robni nivo. Tržišni, možda je ispravnije reći. Tako da je kroz mnoga stoljeća ovog i ovakvog sistema došlo do neminovnisti da se sve kupuje, od robe, životinja do ljudi. Pa i djece. Pa i slave, položaja, bogatstva...

Ovo o kupoprodaji bogatstva ispada kontradiktorno. A nije. Jer nije jedino platežno sredstvo novac. Neki prodaju dušu za mnogošta, to je već dobro znano. Neki isplaćuju ili odrađuju na neke druge nekonvencionalne načine. Mada...

Mada su i neki ex nekonvencionalni načini odrađivanja postali konvencionalni. Na što se zgraža zdrav razum. 

Iz redova nadinteligencije postoje i oni koji kupuju i bogatstvo, mada su najčesći slavoljupci o položajoljupci. O ovim kupoprodajnom akcijama se plašim uopće i razmišljati jer dokumentacija je jako škrte, najbogatija je poetska i iz nje se može puno toga iščitati. Dovoljno je sa velikim horizontima iščitavati. Veliki horizonti se mogu realizirati uspinjanjem na visoke planine znanja, baš kao i na visoke planine prirode. Ali isto tako ne zaboraviti da postoji i donji rakursa, pogled žabe ili pogled iz groba itd. Znači, do beskonačnosti svih postojanja…

***

dopustite da vam kažem

da sam već odavno mrtav

već godinama

možda i stoljećima

reći ću vam

kako nisam mogao živjeti

kao što i vi ponekad

ne možete spavati

ili

kao što se djeca

ponekad ne mogu igrati

nisam znao živjeti

a i da se sa srcem ogromnim

ne može živjeti

zario sam jedne noći

veliki kuhinjski nož

u to veliko srce

htio sam ga

raspoloviti

raščetvoriti

razdijeliti

psima i zločincima po komadić

i onda živjeti

s pola

s četvrt

s komadićem

razdijelio sam sve

i više od svega

ostalo mi u sjećanju

čovjek bez srca je

kao zemlja bez sunca

I ZALJUBIO SAM SE

48

Točno se sjećam večeri kad sam zapisao ove retke. Bio sam možda sa H. na Korzu, bilo je ugodno veče, raspoloženje je bilo ogromno. Susreli smo jednu simpatičnu srednjoškolku koja se zvala Anita i koja se bila uključila u Književnu omladinu i bila je sa nekom svojom prijateljicom i šetali smo po Korzu razgovarajući a zasigurno nismo imali novaca da ih pozovemo na piće. Bio sam toliko zavirio u Anitine oči i vidio da se iza njih krije beskonačno veselje ali je opet sigurno da joj nisam o toj radosti previše govorio, ili sam ostao nedorečen. Tako je ova pjesma trebala imati naslov Aniti. Ali je sigurno i to da joj pjesmu nisam nikada predao, ni pokazao, ni pročitao, možda ju više nikad nisam ni vidio. Tako je pjesma ostala bez naslova kad sam ju objavio u samoizdaji i više puta sam ponavljao kako ju koristim od prilike do prilike nadopisujući iznad pjesme naslov po potrebi. Mada to nije baš neka istina. Možda sam to doista i učinio nekoliko puta, ali znam da bi bila živa dosada ponavljati različita imena.

Bilo kako bilo, pjesma je živjela svoj život neodvisno i od mene i od imena. Uvijek je bila dio mojih recitacija na književnim događanjima i osim što je bila draga publici bila je draga i meni. D. G. ju je bio odnio u Zagreb i netko mu je bio preveo tu pjesmu na francuski i engleski jezik. Možda još imam te prijevode negdje zakopane između papira. U Italiji sam i za nju dobio nagradu.

Ono što želim ispričati u vezi sa ovom pjesmom je da sam je shvatio (možda) puno vremena kasnije.

Ono veče na Korzu kad smo susreli Anitu i prijateljicu bješe 1987. Prijatelj I. S. ju je uglazbio sa sitnim izmjenama godinu dvije poslije. U knjizi je tiskana 2006. i onda sam na promociji u Odžaku rekao da mi je trebalo nemalo 20 godina da ju shvatim. A možda je istina da još nisam dokučiti sve ono o čemu se radi. 

Naime sam poslije raspadanja Jugoslavije i rata vratio se vjeri i imao priliku dobro se dokumentirati na kršćanskim temama.

Što se tiče pjesama jedno vrijeme sam bio započeo i izmjenjivati neke riječi, pa sam i ovdje bio umjesto "da pijem" stavio "da pjevam" ali sam vidio da ne ide tako. I točka. Ne ide. Bez obzira što se nije govorilo što se pije. I za koga je ovaj svijet tako malen?

Onda sam po kristološkom ključnu uhvatio smisao univerzalnosti ovog teksta: u koga se to treba zaljubiti,  tko će da pije sve gorčine koje možemo proizvesti ako želimo, hoćemo i znamo prihvatiti tu ljubav što je veća od ovog svijeta?

Biblijska Pjesma nad pjesmama je također čista ljubav = Bogočovjek Isus Krist. Ne želim i ne mogu se uspoređivati sa biblijskom veličinom i ljepotom te Riječi niti želim niti mogu vršiti teološko predavanje. Samo konstatiram činjenice. Možda je moguće zaljubiti se u čistu Ljubav i pustiti da čini sve ostalo. Kad sam uvidio sve moje ograničenosti i nemogućnosti jako sam se obradovao da postoji netko koji čini sve ostalo.

I zaljubio sam se.

***

zaljubi se u mene

i samo ću da pijem

zbog tebe

zaljubi se

ali ne znam da li ću te voljeti

jer ovaj svijet je tako malen

za tako veliku stvar

ali ti se svakako zaljubi

u mene

znam ja ljubiti

mada sam rođen da gubim

ti se samo zaljubi

i ne brini

ja ću da radim ostalo

TVORAC LJUBAVI

 

47

Mnogi od nas rade po tvornicama proizvodeći važne i nevažne proizvode. Na mnogim proizvodima poslodavci zarađuju ali ima i onih koji gube. Realnost je surova, pogotovo danas u ovo kaotično doba. 

Mnogi i na drugim mjestima tvore, proizvode nešto kao što su to prehrana i ugostiteljstvo - što bismo bez kruha i bureka, što bi bez prodavača i frizerki itd, itd. Da ne nabrajam one koji uče čitati i pisati, one koji pišu po novinama ili su u drugim medijima (mada su ponekad prisiljeni lagati). Uglavnom, svi nešto tvorimo i naše tvorevine su naši proizvodi. 

Što bi to bila tvornica ljubavi?

Eh ta vrlo neugodna pitanja koja se iznjedruju i kompliciraju život mnogima. 

Može li postojati tvornica ljubavi?

Vidjeli smo da postoje raznorazne tvornice sa raznoraznim tvorcima. Čak se pokazalo da postoje i tvornice smrti u kojima bi zaposlenici valjda bili "serial killer".

Neki pokušavaju također napraviti i tvornice života po uzorku distopija ali ovaj svijet je itako prepun negativnih stvari da je došlo do prezasićenosti tako da se mnoge negativnosti poništavaju jedna sa drugom.

Tvorac ljubavi je poznat.

Onaj koji daje zaljubljenost u određenom momentu čovjekovog života. Ako dobro osluškujemo, analiziramo, promatramo, ako se dokumentiramo sa spoznajama mnogih tisućljeća utvrdićemo da je zaljubljenost nepogrešiva. U današnjem svijetu od osam milijardi jedinki netko točno zna koja je njegova duša bliznica, koja je druga polovica a isključuje 3 milijarde 999 milione 999 tisuća 999 ostalih jedinki, ako pretpostavimo da je 50% muških a 50 % ženskih. 

Ovo govorim u optici kristološkog viđenja koje ću opisati u svezi sa pjesmom koju sam posvetio srednjoškolki Aniti.

Naime  tko troši godine, milenije ulažući sve u ljubav i tko je ona strana koja ne čuje, koja laže, koja vara, koja izdaje (nepismena strana)? Ne može se reći da postoje mnogi muškarci i mnoge žene koji su ostali vjerni do kraja, ali svakako su postojali. Neki su bili udvoje, neki sami, neki su poput patrijarha Davida bili iskreni i ispovjedili su grijeh svaki, neki su slijedili Krista i imali više vjere nego da su naređivali gorama da se premjeste.

To je Tvorac ljubavi, nedvojbeno je.

Dovoljno je  gledati  stvoreno, koliko u beskonačnost možemo kontemplirati vodu koja teče, cvijeće, izlaske i zalaske sunca, more tiho i uzburkano, sve boje od zime, proljeća, ljeta do jeseni kao u glazbi Vivaldija.

Morat ću o nepismenoj strani malo više ispisati u jednom od sljedećih poglavlja. Sad ću samo potvrditi da sam u puno slučajeva vidio veću nepismenost kod trostrukih i četverostrukih doktorata negoli kod nekih koji su se jedva znali potpisati ili uopće nisu znali čitati i pisati konvencionalnim simbolima.

TVORNICA LJUBAVI

zato što nije bila

svakoga trena

i zato što u nijedoj

ne bih se utopio čaši

eto zato

što je imati prazan krevet

isto što i ne imati krevet

i pisati zato

trošiti noći godine milenije

pa misliš

tvornica ljubavi za nju

a ona

nepismena

NOVA TABU TEMA

 

                                                            foto FM

46

U puno redaka sam spominjao umiranje, dotičući se i samoubojstava, i uopće prestanaka života - smrt. Cijela jedna serija pop zvijezda se pobila drogom. Cijela jedna serija pjesnika koje smo voljeli se pobila. Nezaobilazna je to tema. Neomiljena je to tema. Smrt je vrlo zaobilažena tema i vrlo su ogromne tendencije da ju se (smrt) preobrazi u drugačiju dimenziju. Preobuče u  neko novo ruho koje ljudi ne moraju percipirati ili ako već ponešto shvaćaju i naslućuju da to bude jako razvodnjeno.

Razvodnjeno protubolnim, protudepresivnim i općenito protushvaćajućim sredstvima. 

Uvijek se vraćam na ne tako davno prošlost koje se prisjećam kada su ljudi išli u bolnice da se izliječe i kad su umirali kod kuće. Moj otac je išao ponekad obrijati i obući mrtvaca, (on je bio bolničar u vojsci pa mu je to išlo od ruke). Umiruća osoba je bila u ambijentu molitve bezbrojnih krunica koje je molio kor baba kojih u našim krajevima je bilo puno. Kad su pretpostavljali da je borba sa životom završena prinosilo se ogledalo izdišućoj osobi da bi se provjerila da li još diše. Ljudi su umirali okruženi svojim najmilijima i rijetko se dešavalo da netko ostane danima mrtav u svojoj zaključanoj kući jer je malo tko živio takav zatvoren i zaključan život. I smrt.

A danas su bolnice pretvorile se od onog mjesta gdje se proizvodilo zdravlje u tvornice smrti. Ne znam kada je točno nastupio taj zaokret ali eto ga sada tu.

Osim u rijetkim slučajevima kada otpuste nekoga i pošalju ga da ide kući umrijeti. 

Znam da će većina preskočiti ovaj neugodni tekst jer to je govoriti o skoro zabranjenoj stvari, čini se da smrt postaje novi tabu. Čak i u vjerskim obredima povezanim sa prelaskom u drugi život se ponavljaju samo ustaljene šeme. Više se ne živi ta smrt koja je nekad bila sastavni dio života. 

***

ako smatraš da ću umrijeti

mlad varaš se

umrijet ću star

stariji nego danas

a danas sam vidio stoljeće

kako je prohujalo

kako se samo dotaknulo vremena

zamisli

u tragu mu ostalo

da sam i ja dio njegov

i mnogi drugi

šta zna stoljeće šta je trag

šta znaju piramide o vječnosti

a šta znam ja

znam znam

reći ćeš

reći ćeš da varam

da varku unosim pod svod

ako ima imalo vatre

zapalit ću joj lice

liči na mene

KAPACITETI ISPUNJENI

 

45

Danas mogu slobodno plakati jer su i opet srušeni mnogi gradovi, a strah je postao svakodnevna hrana ljudi. Ono što su željeli mnogi vladari, a nisu znali kako nametnuti opći strah. Kako zarobiti čovjeka u kavez straha? Čini se vrlo jednostavno nakon višestoljetne pripreme. 

Prije televizije, na selu, duge zimske večeri su se provodile po sijelima, gdje su žene i djevojke radile ručne radove a muški igrali raznorazne igre ili u nekim slučajevima potpomagali ženski obrt i u svakom slučaju se govorilo. pričalo i pripovijedalo. 

Pojavom televizije počela su okupljanja po komšiluku i kod "naprednijih" koji su prvi kupili televizijski aparat, ali u svakom slučaju je to bila nekakva zajednička euforija gledanja epizoda serijala ili značajnih ideoloških filmova i utakmica svih kategorija.

Zatim je pobijedio obiteljski egoizam i skoro svaka obitelj je imala televizijski aparat pa su se svi skupljali oko tog novog božanstva.

Industrija je u vrlo kratkom roku uništila sve vrste zajedništva od onog komšijsko-rodbinskog do obiteljskog i onda se svijet pretvorio u "svatko gleda svoj tv i programe koje želi". Ali se savršenstvo zarobljavanja u opći kavez stvorilo digitalnim, naročito dolaskom 'pametnih telefona'. Tako su digitalne aparature postale nezamjenljivo pomagalo, u suštini često vrlo korisno, ali u većini slučajeva pomoćno sredstvo invalidima koji više ne mogu živjeti bez (do suprotnog dokazivanja). 

Srušeni su gradovi i mostovi, pogotovo mostovi što povezuju prošlost i sadašnjost (znači da nema ni onih prema budućnosti), srušeni su mostovi između čovjeka i prirode, srušeni su mostovi između čovjeka i čovjeka, i najveća kobnost i tragičnost je u tome kada se raspolovi čovjek pa više ne postoji cjelovitost. Muško ili žensko ne mogu više tražiti i naći svoju drugu polovinu, ne mogu više biti kompletni. A nekompletnost iznjedruje iracionalnost i strah. U strahu se otvaraju oči ali je uzalud ako su prikovane za ekran. Upit će još više promidžbe i postati će čovjek još zatvoreniji u svome kavezu, bez vina jer je danas svrha reklame na pivu i svi hodaju u nekakvom pijanom polusnu nemoćni procijeniti sklad, harmoniju.

Doživio sam bezbroj puta zgražanja drugih jer nemam i ne gledam tv. Kako se može živjeti neinformiran? Kako se može živjeti u neznanju? I doista sam vidio bezbroj osoba koje ne mogu zamisliti život bez tog pomagala. Ne mogu a da ne ponavljaju ono što se njima bezbroj puta ponavlja. Postaju nebrojeni repetitori.

Znam da sam i ja repetitor, i ja ponavljam svoja uvjerenja i stavove i ono iza čega stojim. Bar pokušavam analizirati i sagledavati iz više kutova i sa više stajališta oslanjajući se na milenijsku tradiciju. 

Vidio sam da bi za neke stvari koje je medij tv utuvio u glave nekih jedinki protulijek bio bi isti, tj snimiti i putem ekranskog medija probati dati na razmišljanje, bolje rečeno servirati vijest ili nešto drugo onome koji je navikao na taj tip hrane. Pokušavao sam stotinama puta ponavljati i direktnim riječima saopćiti činjenično stanje i sve je bilo uzalud.  Na jedno uho ušlo na drugo izašlo. Ali nisam siguran da bi se ostvario kakav rezultat. Možda bi se ostvarila bitka sa zaboravom?

Zbog prenapučenosti glava informacijama. Može biti da više nema mjesta. Kapaciteti ispunjeni.

***

gdje je vino

gdje su čaše

da se sa zaboravom bijem

što se ne sruše gradovi

što svijet ne protvori u prah

da ostanem sam

i plačem što te nema

nekakav anonimni vrač

uškopi mi dušu

i prosu srču

po srcu

dajte mi strah

od čista vina plašt

ta kob

umrijeti mlad

lažni je sklad