O IZETU SARAJLIĆU

 

37

Mnoge sam pjesme posvetio stvarnim osobama i Danijela iz ove pjesme je stvarno imala zelene oči. Ali ovaj tekst ću posvetiti Izetu Sarajliću tj malom sjećanju na njega. 

Imao sam jedno kratko poznanstvo sa pjesnikom jer smo ga jedanput ugostili u Slavonskom Brodu. Kao i mnogim drugim književnicima osamdesetih godina poslao sam i Sarajliću neke samoizdaje i on je uzvratio sa svojim zbirkama. Rat je odnio svu tu prepisku.

1987 ili '88, ondašnja institucija za kulturu "Đure Đakovića" (zaboravio sam skraćenicu) sa Tonijem Bartekom na čelu platila je gostovanje Izeta Sarajlića u gradskoj čitaonici. Romanopisac i prijatelj Mato Smoljo iz Bickog Sela je sa svojom ladom išao u Doboj da preuzmemo pjesnika sa vlaka (pratnja smo bili ja i Miro Sirovina). Izet je ponavljao riječi svoje žene kako ide u taj Slavonski Brod a ne zna je l' taj Matanović uopće postoji. Ali Izet joj je odgovorio da vjeruje u poeziju. Poslije književne večeri ne sjećam se gdje je i je li bila večera (možda u starom restoranu Antiku), uglavnom se završilo kod Prkačina u caffe baru Amadeus, jer je moćni brođanin cijenio umjetnost. Pri odlasku u hotel, prolazeći današnjim Trgom pobjede, iskazala se neophodnost pražnjenja mjehura i ja sam obećavao da ćemo u budućnosti uz to drvo staviti spomen ploču kako ga je jednom navodnjavao pjesnik Izet Sarajlić. 

Još jedanput smo se sreli, na pjesničkom maratonu u Sarajevu. Armin Pohara je htio napraviti intervju za brodske neke novine a Izet je rekao da iz Broda samo Matanovića pozna. Bio je pijan kao pjesnik a meni je neka studentica užičanka pokazivala noćno Sarajevo, dok sam ja morao ranim jutrom na autobus poći u teslićki hotel Kardial gdje je omladina iz mojeg ondašnjeg preduzeća bila organizirala izlet. Tako sam se tog vikenda izvukao i od užičanke i od omladinki.

Načeo sam puno tema i imena pišući o pjesniku Izetu Sarajliću. Ako Bog da, upotpuniću uz podršku onih koji se sjećaju, priče o onom vremenu.

DANIJELI

                    šta ćeš od mojih pjesama

                    koje ne mogu da te ljube

                                            Izet Sarajlić

ne volim

kada mi netko šapuće iza leđa

a ima lijepe usne i zelene oči

ne volim

da me šutne naprosto

a ima lijepe noge i zelene oči

ne volim da ne volim

al molim

ne u crkvi

ni džamiji

ni sinagogi

molim te

hajde da te volim 

LJUBAV JE (S)LIJEPA

 

36

Ljubav je slijepa i malo je tko objasnio što je ta sljepoća i otkud dolazi.

I doista, svi mi možemo potvrditi nešto o toj sljepoći. Ako smo makar jedanput u životu voljeli.

Moja mladost i pubertet su obilježeni vrlo žestokim dejstvom propagandnih mašinerija. Baš kad su odrastale naše generacije televizija i radio, filmovi i spektakli, tisak i publisticika su jednodušno radili na otklanjanju svih granica tradicionalnog društva. A najviše se djelovalo na takozvanoj "slobodi ljubavi" propagirajući je kroz pornografiju i slično. Neki od naših roditelja koji su otišli trbuhom za kruhom i sami su donosili svojoj djeci propagandni pornografski materijal pod izlikom neka se djeca nauče i ne računajući da su se danas mnoga od te djece "sretno" razvela i uništila djetinjstvo njihovim unucima. Taj materijal propagande na televiziji i u kinu je došao u mekoj verziji dok se teška verzija širila "na crno" i usmjeravala svu dječju fantaziju na najnižu nagonsku razinu. Meni kao primjernom i odličnom đaku, i možda metom fantazije nekih djevojčica, prvu pornografiju je podbacila pod nos jedna djevojčica, a ja uopće nisam ni shvatio o čemu se radi, tako da mi je faktički morala nacrtati što je u pitanju. Na moju sreću ili nesreću, ne znam, bio sam tako stidljiv i plah da je sve završavalo u fantaziji i maštarijama, ali otrov je ušao u krvotok kao i u cijele naše generacije i spas se strelovito udaljavao od nas. Sa 10-11 godina činio sam se u očima baka i matera anđelčić, sa 17-18 iste te bake i matere govorile su za mene kakav je ono đavo.  

Doista, onih godina bijaše me uhvatila sljepoća ljubavi. Ona promidžba koju sam spomenuo bijaše mi otklonila tj otkinula ljubav ali sljepoća je ostala. I to samo sljepoća. Najniža nagonska sljepoća hranjena i nadopupavana spomenutim takozvanim zabavnim sadržajima od televizije i filmova preko književnosti i časopisa sve do zadnje pore društva. Svi su puhali u taj isti balon, u te iste balone koji danas na sve strane eksplodiraju.

99% sadašnjih obitavalaca Europe i uopće zapadnjačke civilizacije će reći da danas nešto ne štima,  nešto nije u redu. Nešto ide nakrivo, nešto nas uništava. A što je to? Opet će velik procent reći kako je kriv netko drugi, onaj pored tebe, onaj drugačiji... na isti način kao što se to činilo od iskona: Adam je rekao Eva mi je dala da jedem zabranjeno, Eva je rekla zmija me nagovoriti, umjesto što bi se moglo priznati da i sami imamo udjela u općoj nevolji. 

Vraćam se sljepoći bezljubavnoj: činjenica je da su nerazdvojni ljubav, čistoća, obitelj. Promocija seksualnih odnosa bez granica je sljepoća bez ikakve šanse za opstanak, za preživljavanje one civilizacije i kulture koji je promoviraju.

***

a kad si rekla

nemoj

tek sam tada

a ti opet

nemoj reče

i strah i strast

protjerah

i tek te poljubih

kako treba

o ne znam

da li je svanulo to jutro

ili sljedeće

znam da nije trebalo

SVJETLOST I TAMA

 

35.

Koliko sam želio gledati u tami. Sa čime sve možemo gledati u tami - pipati, slušati, mirisati...?

Interesanto je razmotriti koliko su se isprepleli svjetlo i tama u zadnjih 100 i više godina. Od dolaska elektrike pa nadalje.

U većini velikih mjesta noć je toliko osvjetljenja da je skoro nemoguće vidjeti nebo sa zvijezdama.

Ljudske navike su se stubokom promijenile - više se ne ustaje sa prvom svjetlošću (osim onog tko mora) a uvečer se živi duboko u tami.

Prenosim malo osobnog iskustva:

Mene je svjetlost noći počela mamiti sa pojavom televizije u našim krajevima. Kao što noćne leptire mami svjetlost pa neke i sprži. 

Poslije mi se desila srednja škola u Brodu i podstanarstvo i odsutnost televizije, ali svejedno bijahu odlasci u kino, u diskoteke i u kafiće. To bijahu možda još opasnije svjetlosti koje privlače svojim bljeskanjem - ali i spaljuju, pogotovo dušu. Te su prevladali svjetlost i privlačnost televizije, ma na sreću imadoh tako malo novaca da sam se morao okrenuti čitanju. A pošto je (usmjereno) školstvo bilo vrlo šturo, pipao sam po izdanjima koja su se mogla pronaći u knjižnici. E to čitanje me je pratilo dugo, dugo. Postalo mi navika, ali je u zadnja dva desetljeća nedostatak vremena postao neprijatelj čitanja, pa počesto i slušam knjige uz pomoć današnjih tehničkih pomagala. 

Ali sam svejedno bio zarobljen tamom koju je osvjetljavala električna energija i ponajviše me bijaše zarobila ta tama uz pomoć muzike. Bijaše to zapravo moja oporba u nadolazeći val novokomponovane muzike na koji su mnogi poklekli.

Bilo nas je malo, koji smo se bili svezali za Brod i rock n roll. Tako su Ilija S. i Anto V. svirali po raznim grupama, Pređo B. se furao na Azru, Juro A. je bio DJ kao što su to bili i moj komšija Stijepo G. ili Stijepo M. i još neki drugi ... a dapače da je toj grupici se moglo još pribrojati i velik broj ženskih bića. 

Kad sam se vratio iz JNA većinu je već bila pobijedila novokomponovana popularnost i zarada. I motiv: kud svi turci tu i mali mujo. 

To je bio period kad sam se okrenuo književnosti. Odustao i od filmova i od diskoteka, a opijanja bijahu pjesnička, boemska. Moram priznati da je i u književnosti bilo tame, i to tako zgusnute da sam se tek negdje pred rat malo probudio. Danas, kad je tama zavladala u svim sferama,  jako je lako raspoznati svjetlost. I šibica kad kresne u tamnoj noći može se nadaleko vidjeti, a nekamoli plam prave vatre.

***

koliko bih te

sasvim u tami

gledao

srce

bi kucalo

bi otvorilo

bi razbilo

staklena

hrastova

i sef

ako je tvoje pod ključem