ČITAJ KAKO PIŠE

25

Bio sam razočaran i otuda ovoliko gorčine u ovim redcima. A nije se radilo o ženi. Žene ne proizvode ogorčenost.

I sada neću nabrajati sve ogorčenosti iz mladosti, niti ove sadašnje. To ćete učiniti vi ako ima još netko ogorčen.

Mogu se sjetiti kako je teško bilo raspoznati istinu. U školi su nas učili partizanskoj i komunističkoj povjesti dok se kod kuće šutjelo o drugoj vrsti povjesti. Ono što se nije smjelo govoriti poslije je eksplodiralo u ratu raspada Jugoslavije. 

I danas se pitam kakva  vrsta istine nam se servira. Ima puno kritičnih mjesta o kojima se šuti. Još je gore što se pojavljuje gomile teoretičara koji ganjaju neke svoje interese, često, vrlo često frustracije za koje pronađu sponzore i onda eto ti teorija iza teorije i sve se gomila u opći kaos a ljudi sve bezglaviji. U zadnjih sto godina razrušili su nam svaku osnovicu kršćanskog tradicionalnog odgoja (također i ostalih tradicija). Doslovce, više ne znamo što je dobro a što je zlo. Onaj koji ima novaca je u pravu makar i lažima dokazivao da je u pravu. Već se prihvaćaju sve nenormalnosti (nenormalnosti od nekada) tako da je put ka općem zlu vrlo opasno otvoren. Već su pređene mnoge granice i samo uz Božju milost, ako ju ima tko zatražiti, izmoliti, moguć je izlaz. 

I ako bi me netko upitao što si htio reći ovom pjesmom, slegnu bih ramenima. Čitaj kako piše. 

TVRĐAVA

čula udišu svjetlost mamljivu

s konca tragedije

raskomadane plutajuće nizove

reći je

okruglo ne reći (d r o l j a)

a kao kad se smiješ

trabunja nebo (k u r v a)

izazov u sutra da posjetićeš hram

ima li dvoja vrata

i obojeno pročelje

a imaš li sutra

ako te danas izazovu

obećana grobnica

u svečana jutrenja

mislite da sam pojeo trulog

bijelog goluba koga su ubili

drolja

srušiti od mramora hram je lako

jer nema boga do pjesme

bijesno je imati tvrđavu bogova

kurvo

A TUGA JE NEIZLIJEČIVA

 

24.

Započinjem i ovaj tekst kao i svaku bajku: nekad je bilo vlakova i ljudi. Kolodvori bili puni kao i onaj u Slavonskom Brodu gdje je bilo uvijek otvoreno. Dan i noć. Mogao si popiti kavu, onu nikakvu, bljutavu, prljavu vodu 

koju zašećeriš i toliko se probudiš da možeš ići iz treće smjene direktno u prvu. 

Danas su kolodvori izgubili ondašnji značaj. Danas se iz ovih prostora, kako iz Svilaja tako i iz cijele regije, samo odlazi možda vlakom ili autobusom da bi se vratili sa nekim polubijesnim, polunovim autom makar kupljenim na kredit...

A kolodvori se više ne koriste tako masovno.

Odvezli su građu ti vlakovi.

I razgradili ove naše prostore. Razgradili su Svilaj, razgradili i Posavinu i pošast iseljavaju silazi sa sjevera na jug.

Ono što nije uništio rat, uništili su odlasci na "privremeni" rad u inozemstvo. To su naši očevi i djedovi odlazili na tkz privremeni rad. Sada se samo odlazi. Uglavnom bezpovratna karta. Još je velik broj onih koji grade i ovdje, gdje dođu 3-4 tjedna godišnje. Skoro sve najljepše kuće u selu i okolici su takve namjene. Uporabljive 3-4 tjedna na godinu.  Eventualno netko dolazi u penziju. I konačno želi živjeti u svome snu, svojoj kući. Ali djeca, ali unuci su tamo negdje daleko. I srce vuče na dvije strane. Opet se lomi to srce. Cijeli život lomljeno. Kad je bio mlad morao je poći na privremeni rad da sagradi kuću, prehrani obitelj, školuje djecu. Mučne godine samoće, željeli su biti s djecom, sa obitelji. Tek je oluja rata doista bila sastavila neke obitelji. Moj pokojni stric je govorio kako se tek '92 preselio iz kontejnera u stan, tek kada mu je obitelj morala pobjeći iz rata.

I što sada činiti: superuređena kuća zjapi prazna i skuplja vlagu, prašinu... ostati sam u toj praznoj, superpraznoj i superuređenoj kući i čekati ona 2-3 ili 4 tjedna kad dođu unuci, praunuci, djeca... ili ići i biti tamo negdje daleko superliječen i supertretiran, a tuga je neizliječiva...

KOLODVOR

šuma ljudi

drvosječa

vlak

odvuče građu