A TUGA JE NEIZLIJEČIVA

 

24.

Započinjem i ovaj tekst kao i svaku bajku: nekad je bilo vlakova i ljudi. Kolodvori bili puni kao i onaj u Slavonskom Brodu gdje je bilo uvijek otvoreno. Dan i noć. Mogao si popiti kavu, onu nikakvu, bljutavu, prljavu vodu 

koju zašećeriš i toliko se probudiš da možeš ići iz treće smjene direktno u prvu. 

Danas su kolodvori izgubili ondašnji značaj. Danas se iz ovih prostora, kako iz Svilaja tako i iz cijele regije, samo odlazi možda vlakom ili autobusom da bi se vratili sa nekim polubijesnim, polunovim autom makar kupljenim na kredit...

A kolodvori se više ne koriste tako masovno.

Odvezli su građu ti vlakovi.

I razgradili ove naše prostore. Razgradili su Svilaj, razgradili i Posavinu i pošast iseljavaju silazi sa sjevera na jug.

Ono što nije uništio rat, uništili su odlasci na "privremeni" rad u inozemstvo. To su naši očevi i djedovi odlazili na tkz privremeni rad. Sada se samo odlazi. Uglavnom bezpovratna karta. Još je velik broj onih koji grade i ovdje, gdje dođu 3-4 tjedna godišnje. Skoro sve najljepše kuće u selu i okolici su takve namjene. Uporabljive 3-4 tjedna na godinu.  Eventualno netko dolazi u penziju. I konačno želi živjeti u svome snu, svojoj kući. Ali djeca, ali unuci su tamo negdje daleko. I srce vuče na dvije strane. Opet se lomi to srce. Cijeli život lomljeno. Kad je bio mlad morao je poći na privremeni rad da sagradi kuću, prehrani obitelj, školuje djecu. Mučne godine samoće, željeli su biti s djecom, sa obitelji. Tek je oluja rata doista bila sastavila neke obitelji. Moj pokojni stric je govorio kako se tek '92 preselio iz kontejnera u stan, tek kada mu je obitelj morala pobjeći iz rata.

I što sada činiti: superuređena kuća zjapi prazna i skuplja vlagu, prašinu... ostati sam u toj praznoj, superpraznoj i superuređenoj kući i čekati ona 2-3 ili 4 tjedna kad dođu unuci, praunuci, djeca... ili ići i biti tamo negdje daleko superliječen i supertretiran, a tuga je neizliječiva...

KOLODVOR

šuma ljudi

drvosječa

vlak

odvuče građu