ČOVJEČJA PJESMA
ne znam put gdje je
i vodaju me
svukud me provoze
kao da sam slijepac
ili jesam
a priznati ne znam
ludo pričam
i još luđe slušam
da me voda
makar odnese
na obalu čistu i snenu
na obalu sa koje zaplovih
na obalu gdje spoznah
ljubav i ljepotu
skrojenu u vječnost
odoh plakat
bez umornih suza
odoh pjevat čovječju pjesmu
boli
odoh pjevat nas
na sav glas
jer smo zreli u proljeće počinjemo
šutim i tako je najbolje
to je najbolje što znam reći
o sebi
o boli
o ljubavi
to se čini jedno te isto
u isti mah
himan
dug
predug
bez kraja i konca
bez početka
šutnje bezimene
tihe
nečujne
