NOVA TABU TEMA

 

                                                            foto FM

46

U puno redaka sam spominjao umiranje, dotičući se i samoubojstava, i uopće prestanaka života - smrt. Cijela jedna serija pop zvijezda se pobila drogom. Cijela jedna serija pjesnika koje smo voljeli se pobila. Nezaobilazna je to tema. Neomiljena je to tema. Smrt je vrlo zaobilažena tema i vrlo su ogromne tendencije da ju se (smrt) preobrazi u drugačiju dimenziju. Preobuče u  neko novo ruho koje ljudi ne moraju percipirati ili ako već ponešto shvaćaju i naslućuju da to bude jako razvodnjeno.

Razvodnjeno protubolnim, protudepresivnim i općenito protushvaćajućim sredstvima. 

Uvijek se vraćam na ne tako davno prošlost koje se prisjećam kada su ljudi išli u bolnice da se izliječe i kad su umirali kod kuće. Moj otac je išao ponekad obrijati i obući mrtvaca, (on je bio bolničar u vojsci pa mu je to išlo od ruke). Umiruća osoba je bila u ambijentu molitve bezbrojnih krunica koje je molio kor baba kojih u našim krajevima je bilo puno. Kad su pretpostavljali da je borba sa životom završena prinosilo se ogledalo izdišućoj osobi da bi se provjerila da li još diše. Ljudi su umirali okruženi svojim najmilijima i rijetko se dešavalo da netko ostane danima mrtav u svojoj zaključanoj kući jer je malo tko živio takav zatvoren i zaključan život. I smrt.

A danas su bolnice pretvorile se od onog mjesta gdje se proizvodilo zdravlje u tvornice smrti. Ne znam kada je točno nastupio taj zaokret ali eto ga sada tu.

Osim u rijetkim slučajevima kada otpuste nekoga i pošalju ga da ide kući umrijeti. 

Znam da će većina preskočiti ovaj neugodni tekst jer to je govoriti o skoro zabranjenoj stvari, čini se da smrt postaje novi tabu. Čak i u vjerskim obredima povezanim sa prelaskom u drugi život se ponavljaju samo ustaljene šeme. Više se ne živi ta smrt koja je nekad bila sastavni dio života. 

***

ako smatraš da ću umrijeti

mlad varaš se

umrijet ću star

stariji nego danas

a danas sam vidio stoljeće

kako je prohujalo

kako se samo dotaknulo vremena

zamisli

u tragu mu ostalo

da sam i ja dio njegov

i mnogi drugi

šta zna stoljeće šta je trag

šta znaju piramide o vječnosti

a šta znam ja

znam znam

reći ćeš

reći ćeš da varam

da varku unosim pod svod

ako ima imalo vatre

zapalit ću joj lice

liči na mene

KAPACITETI ISPUNJENI

 

45

Danas mogu slobodno plakati jer su i opet srušeni mnogi gradovi, a strah je postao svakodnevna hrana ljudi. Ono što su željeli mnogi vladari, a nisu znali kako nametnuti opći strah. Kako zarobiti čovjeka u kavez straha? Čini se vrlo jednostavno nakon višestoljetne pripreme. 

Prije televizije, na selu, duge zimske večeri su se provodile po sijelima, gdje su žene i djevojke radile ručne radove a muški igrali raznorazne igre ili u nekim slučajevima potpomagali ženski obrt i u svakom slučaju se govorilo. pričalo i pripovijedalo. 

Pojavom televizije počela su okupljanja po komšiluku i kod "naprednijih" koji su prvi kupili televizijski aparat, ali u svakom slučaju je to bila nekakva zajednička euforija gledanja epizoda serijala ili značajnih ideoloških filmova i utakmica svih kategorija.

Zatim je pobijedio obiteljski egoizam i skoro svaka obitelj je imala televizijski aparat pa su se svi skupljali oko tog novog božanstva.

Industrija je u vrlo kratkom roku uništila sve vrste zajedništva od onog komšijsko-rodbinskog do obiteljskog i onda se svijet pretvorio u "svatko gleda svoj tv i programe koje želi". Ali se savršenstvo zarobljavanja u opći kavez stvorilo digitalnim, naročito dolaskom 'pametnih telefona'. Tako su digitalne aparature postale nezamjenljivo pomagalo, u suštini često vrlo korisno, ali u većini slučajeva pomoćno sredstvo invalidima koji više ne mogu živjeti bez (do suprotnog dokazivanja). 

Srušeni su gradovi i mostovi, pogotovo mostovi što povezuju prošlost i sadašnjost (znači da nema ni onih prema budućnosti), srušeni su mostovi između čovjeka i prirode, srušeni su mostovi između čovjeka i čovjeka, i najveća kobnost i tragičnost je u tome kada se raspolovi čovjek pa više ne postoji cjelovitost. Muško ili žensko ne mogu više tražiti i naći svoju drugu polovinu, ne mogu više biti kompletni. A nekompletnost iznjedruje iracionalnost i strah. U strahu se otvaraju oči ali je uzalud ako su prikovane za ekran. Upit će još više promidžbe i postati će čovjek još zatvoreniji u svome kavezu, bez vina jer je danas svrha reklame na pivu i svi hodaju u nekakvom pijanom polusnu nemoćni procijeniti sklad, harmoniju.

Doživio sam bezbroj puta zgražanja drugih jer nemam i ne gledam tv. Kako se može živjeti neinformiran? Kako se može živjeti u neznanju? I doista sam vidio bezbroj osoba koje ne mogu zamisliti život bez tog pomagala. Ne mogu a da ne ponavljaju ono što se njima bezbroj puta ponavlja. Postaju nebrojeni repetitori.

Znam da sam i ja repetitor, i ja ponavljam svoja uvjerenja i stavove i ono iza čega stojim. Bar pokušavam analizirati i sagledavati iz više kutova i sa više stajališta oslanjajući se na milenijsku tradiciju. 

Vidio sam da bi za neke stvari koje je medij tv utuvio u glave nekih jedinki protulijek bio bi isti, tj snimiti i putem ekranskog medija probati dati na razmišljanje, bolje rečeno servirati vijest ili nešto drugo onome koji je navikao na taj tip hrane. Pokušavao sam stotinama puta ponavljati i direktnim riječima saopćiti činjenično stanje i sve je bilo uzalud.  Na jedno uho ušlo na drugo izašlo. Ali nisam siguran da bi se ostvario kakav rezultat. Možda bi se ostvarila bitka sa zaboravom?

Zbog prenapučenosti glava informacijama. Može biti da više nema mjesta. Kapaciteti ispunjeni.

***

gdje je vino

gdje su čaše

da se sa zaboravom bijem

što se ne sruše gradovi

što svijet ne protvori u prah

da ostanem sam

i plačem što te nema

nekakav anonimni vrač

uškopi mi dušu

i prosu srču

po srcu

dajte mi strah

od čista vina plašt

ta kob

umrijeti mlad

lažni je sklad

POVRATNA REAKCIJA

                                    foto FM

44

Postoji samo jedna ljubav. Nema prve ljubavi, druge, stote... to znanost ne može potvrditi zato što to nije područje znanosti. Jedino poezija to može dokazati.

Uvijek i sva stoljeća su gledala da ukradu od ljubavi njezinu savršenost, ljepotu, perfektnost. U dvadesetom stoljeću su ta antiljubavna djelovanja dosegla svaku poru ljudske civilizacije.  Posredstvom mas medija proizvedena je masovna antiljubavna kultura da ne kažem kultura smrti. Prva četvrtina 21. stoljeća pokazuje sve rezultate. Pogledajmo čovjeka koji živi tu kulturu i procijenimo da li je zadovoljan,  sretan, radostan?

Prosječan stanovnik većine europskih država danas je navezan na neko od masmedijskih sredstva. Danas se može reći za televiziju i internet. Donedavno se moglo govoriti i o radiju i novinama - sredstva koja sve više iščezavaju. Veliku ulogu još igraju i filmovi (kino), malo manje knjige a još manje teatar. A uz sve ovo (i ono što zaboravljam ovog momenta) još jest popularna glazba, koja je bombardirala sa svih medija i na svim mogućim mjestima, formiralo je očeve i majke, djedove I bake današnjih generacija. 

Rastave brakova su postale pravilo, o abortusu kao grijehu ubojstva ne govori se više ni u crkvi, pornografija je izašla i na ulice a poglavito ju promoviraju državni mediji pa tako ni škole ni najnježniji uzrasti u dječjim vrtićima nisu pošteđeni. Čovjek današnjice je toliko zagađen svakovrsnim otrovima da više i ne zna što je čistoća.

Zapravo će se većina zapitati što je to čistoća? Prati i dezinficirati ruke? Naravno da je i to. Ali nije samo to.

Zato ponavljam da ne postoji prva, druga, stota, tisućita ljubav. Ljubav nije stvar kolekcioniranja. Ljubav je čistoća. 

I mene kao i većinu iz naših generacija 'dirnu' pjesme uz koje smo odrastali (Lana je vozila sanke...). Bude se uspomene. Doista, period odrastanja i prve mladosti je stvoren za ljubav, pronaći ju, učvrstiti ljubavni savez i "živjeti dugo i sretno". Moju mladost su isparile propagande pa i ona rock n roll-a, jazz-a i "hoću sve i hoću sad"  i imao sam kosu dugačku (a pamet kratku) kao što opisah u jednom prethodnom poglavlju.

Ali u ovoj pjesmi sam naslutio da postoji čistoća i jer je bio jedan broj djevojaka koje nisu dobile od mene povratnu reakciju. Razočarao sam neke osobe i na kraju za plaću dobio izgubljenu mladost.

***

s kojom se družih

noćas

i sljedeće noći

s kojom se voljeh

i zahtijevah

povratnu reakciju

al bješe nepovratno

to da je ona

i to da je lijepa

i neoprostiva

voljeh

a da nisam znao

sto godina

sto samoća

sto G G Marqueza

i sto pun čaša

pun praznih čaša

a ovo što ću reći

neka te ne boli

voljeh

a ti to nisi znala

nikad

nemoj

saznati

VLAKOVI

 

43

Putovao sam vlakom prema zapadu. Vlak je bio pun i za kratke relacije od 2-3 sata obično nije bilo rezerviranih mjesta, pogotovo u internacionalnim linijama. Najčešće prestojiš tu razdaljinu na obje noge ako nisi stisnut kao sardina pa ne moraš ni stajati jer i tako ne možeš upasti. A zanimljivo je da su i kondukteri i džeparoši uspijevali prolaziti kroz takve gužve nekom svojom magijom.

Ako se kojim slučajem našlo mjesto u kupeu onda je uvijek postojala mogućnost da dođe netko tko je kupio rezervaciju i opet moraš na hodnik. Tradicija nas sa najdna društvene ljestvice je zahtijevala da se ne kupuju rezervacija mjesta a pogotovo ako si imao k-15 onda se nisi ni približavao blagajni.

Danas su se gužve preselile na autoceste.

Dobar dio onih koji su putovali vlakovima otišao, negdje daleko ga potjerali. Da si kupi auto. I da ne putuje više vlakom. I da se gura i živcira u gužvi ispred granica, naplatnih kućica, udesa i radova na putu

Ovo pjevanje koje sam čuo pri tom zalasku sunca je bilo u nekom od mnogih internacionalnih vlakova koji su prolazili preko naših zemalja. Bilo je nekih vlakova koji se nisu ni zaustavljali u Slavonskom Brodu. Bilo je i puno doživljaja iz tih vlakova, puno ugodnih razgovora, rađali su se poznanstva. I čitalo se.

To je jedno prohujalo vrijeme. Za naše krajeve. Negdje po svijetu još se putuje vlakovima. Na prostorima bivše Jugoslavije nemoguće je putovati javnim prijevozom izvan velikih centara. Zapravo si postavljam pitanje: da li uopće postoje ovi ostali krajevi, postoji li ta provincija?

Na dužim putovanjima ako bi bilo lijepo vrijeme i ako nisam bio u stisci sa vremenom volio sam izaći sa auto ceste i voziti se kroz sela,  kroz provinciju. Za djecu bi to bivala otkrića, vidjeti životinje na selu pa bismo se zaustavljali i kontemplirali ljepote a nerijetko smo otkrivali i originalne proizvode... ali nažalost unazad nekog vremena sve je manje i sela i seljaka i životinja na selu, i nema više ni proizvoda. Česti su ogromni prazni redovi kuća, domaćinstava, ognjišta s tablom za prodaju. 

Pa su tako sve rjeđe i pruge u uporabi, po nekima se može beskonačno šetati. Te nitko više ne pjeva po vlakovima ni tužne ni vesele pjesme.

***

sunce je bilo

mala ogromna

kugla na zapadu

ona je pjevala

na nekom jeziku

koga se ne sjećam

pjevala pjevala pjevala

tužnu pjesmicu

oči ne vide

usne ne ljube

usne ne ljube

ona je pjevala

sunca nije bilo

IZA KOJEG JE ISTINA

 

                    foto fm

42

Jedanput u toj mladosti sam se igrao riječima koje su često šuplje zvučale kao i u ovoj pjesmi. Šuplje riječi bi odzvanjale gromoglasno, to sam vidio u mnogim ambijentima. Pa i u poetskim. Pogotovo u umjetnosti to se raširilo u epidemiju postmodernosti. Koliko puta sam buljio u slike, slušao drndavu kakofoniju ili uporno pokušavao uhvatiti smisao nekih tekstova bez smisla.

Pa ipak, moram priznati svoju neobaviještenost i neinformiranost i naivnost i...

I ja sam pisao automatsko pisanje i to je prilično opasan proces, pogotovo kad ne znaš tko je taj pilot automatski. Ovdje se vraćam na činjenicu da uobičajeno ne znam odakle mi dolazi inspiracija. Koji spirito/duh mi vodi misli, ruku, tko in-spirira. Tako da sam neke pjesme koje sam pisao pod čistom inspiracijom, to znači neautomatskim pisanjem, uspio shvatiti desetljećima kasnije. Isto vrijedi i za nečistu inspiraciju, ovu sa automatskim pilotom - ispod šupljih riječi koje zvrče i zveče čuje se i vidi svaki sloj s kojim su premazane.

Znam da zvuči prejednostavno ali moram reći da čista inspiracija dolazi od čistoće a nečista od prljavštine i mraka. Tu stavljam točku na ovo razglabanje i znam da tko želi shvatiti već je shvatio.

Idem dalje i uvijek, do beskonačnosti ću ponavljati da odlučujemo sami što smo i što ćemo biti. Možemo, svatko od nas, pustiti se širokom putu, širokom i komotnom ulazu na koji nas upućuju svi putokazi današnjih propagandista. U protivnom kroz "trnje i drače", bez ikakve komocije i progonjeni od putokazista iz predhodne rečenice - na jednom putu, puteljku koji je težak, pretežak i ka jednom ulazčiću koji je faktički nevidljiv, ali iza kojeg je istina. 

***

posljednjem meni

posljednji tango

igraju anđele

bog uvijek zapovijeda

skršio

skrio

jednog mača

viđen od tri oka

pobjegao

priznajem

krčio put krčagom

sablasti tvorio

nježno

priznaću

da

NA PRVOM MJESTU ZLATO

 

                                                              foto fm

    
41

Baš sam se zapitao, zašto su izmišljene medalje, takmičenja, rang liste, prvo mjesto i sve slično? Zašto postoje ta neka mjerenja a koja su zasigurno, u najboljem slučaju, monodimenzionalna? Netko će mi odmah uzvratiti kontropitanjem: kako monodimenzionalna? Pa lijepo,  u svakom tom mjerenju se mjeri jedna stvar, jedna dimenzija, jedna disciplina, jedan skup disciplina. Brzina, broj bodova, broj točnih odgovora, zbroj svih disciplina, zbroj djela ili nedjela.

Idemo po redu: školski je bilo ocjenjivanje i teško je biti racionalan, svi učitelji današnjice su ljudi koje je netko formirao (a može biti i deformirao) i to se onda dobro, sa najboljim namjerama, svelo na standarde. Standardi vrijede za proizvode a za ljude je taj faktor nepouzdan.

Ispričaću epizodu iz školsko-ideološkog odgoja. U Italiji sam radio sa mnogim radnicima s područja bivše Jugoslavije i jednom prilikom sam izbacio tezu, koju sam i sam čuo, kako je Tito dobio rat a sve bitke izgubio. Jer je bio na strani pobjednika. Ulazilo se u žučne rasprave a bilo je i onih koji su Titove pobjede htjeli silom obraniti. Ali kad se argumentirano analiziralo,  vidjelo se da je u svim bitkom,  čije smo mi slavne filmove svi znali napamet, Tito uspijevao pobjeći i da je pobjeđivao idući za Rusima na kraju rata. Otprilike, priznajem da nisam povjesničar. Ali je vidljivo da nas je jedan ideološki standard odgajao i negdje proizvodio jedan učinak a negdje drugi, treći, peti - dok se stravično udaljavalo od istine u svim slučajevima. I u svim pravcima.

Još jedanput sa radnog mjesta (koje je u biti najdno društvene ljestvice) sam se susreo sa mnogim sportskim šampionima, prvacima, medaljašima - te upoznavajući ih sam vidio kako je i u tim slučajevima izmjeren samo jedan momenat nečega - dok su sve ostale komponente zanemarene. To je za naše najdno vrlo značajno da se pokaže kako svatko možda može dočekati svojih 5 minuta, mada je vrlo prozirno kako se radi o religijskom obredu. 

Ne, nemam ja ništa protiv sporta, ni takmičenja, ni ocjenjivanja, niti protiv pisanja povjesti i podizanja spomenika (Povjest pišu pobjednici, makar bili nepismeni - Vlado Karakaš), dobro bi bilo da se kritički analizira sa svih strana, dobro bi bilo da se čuje i glas sa najdna i da informacije iscure i na najdno. 

Onda možda bude mjesta za sve. 

***

na prvom mjestu zlato

na drugom srebro

ljubavi

gdje su te to sreli

a gdje su te iskovali

prevaro

na prvom mjestu zlato

na drugom srebro

ljubavi

ima brojeva

nema mjesta za nas

nema nas

RUŽAN SAN

40 

  Kad se probudim biću ružan kao san. Ako je san ružan, bit ću ružan. Ako nije... 

  Ružnih snova nikada i nikome nije uzmanjkalo. Ma ni drugih. Zapravo, o realnim spavajućim snovima mi ne odlučujemo.

  Ima onih drugih snova koje najčešće budni sanjamo. I to koliko ih ima. Tu ću se sada nadovezati na priošlo pisanje o vjeri i nevjeri. Ovi budni snovi su tako čvrsto povezani sa našom vjerom i nevjerom. Opipao sam to iskustvom i onda sam bio jako zadovoljan što mi se mnogi budni snovi nisu ostvarili. I nadam se da se neće ni ostvariti.

  I ovaj put ponavljam da želim pobjeći, uteći od nekih snova. Nekih dobro mi poznatih snova. Da, moram priznati da su me ti snovi pronašli baš tamo gdje su me tražili: u oholosti, u umišljenosti, u egoizmu... Moje je pitanje kako to da mene, a i nebrojeno druge su pronašli i snovi, i fantazije, i maštanjima, i imaginacije... 

  Netko nas je dobro izstudirao, zna koje su nam najslabije točke i onda nam se podvuče pod kožu da bi nas držao na uzdi. Doista, jako sličan način na koji se zauzdavaju jako velike životinje kojima upravljaju sitniji ljudi. Tako znači već znamo da je onaj koji nas zauzdava i koji želi vladati nama slabiji od nas. Inače bi nas svojom snagom savladao. 

  Ima i drugi aspekt ove borbe a to je naš pristanak. Znači, onaj koji nas želi zauzdati i vladati nama je slabiji od nas i drugo je da zna da smo mi vrlo časna stvorenja, mi ljudi, jer imamo dušu i kad nešto kažemo ne izvrćemo to odmah, održavamo našu riječ i zato mu je jako bitan naš pristanak. Zato nikada ne obrađuje ili zauzdava političare, njih kupuje, jer zna da oni nemaju moć održavanja riječi i neizvrtanja. 

  I doista, zašto nam je toliko važno biti u modi i podlijegati svakoj propagandi? Zašto želimo ispuniti onu poslovicu koja kod nas zvuči "kud svi turci tud i mali mujo"? Zašto želimo biti zlatna sredina pa makar vidjeli da je sva ta sredina gnjilež i trulež? Idem još dalje i kažem da je ovo biblijska, zadnja bitka iz apokalipse, otkrivenja. Ona koja traje već dva tisućljeća Mi odlučujemo na čijoj smo strani. Na strani onog koji nas zauzdava i želi da postanemo poraženici? Na strani ružnog? 

  Znam da nitko ne želi biti poražen i stajati na strani ružnog. Zato je zadnji momenat da počnemo postavljati pitanja: Lažu li me? Što je istina?

 DONJI VEŠ 

kušao sam snovima uteći 

kao iza sekvence vremena 

po kojoj dobuju kiše 

blatne i oblačne 

a iza sunca 

nema sunca 

oblači donji veš 

i čizme 

crnje ne mogu biti 

a kad se probudim 

biću ružan kao san

NEVJERA

 

39.

Nevjera je vrlo raširena pojava. Današnjice. Jučerašnjice. Vjerojatno i sutrašnjice. 

Baš bi bilo dobro znati da li postoji netko tko nije bio iznevjeren ili nije iznevjerio. 

Vjera je najvažnija i za obične i za neobične smrtnike. Pošto o običnoj kategoriji mislimo da uglavnom sve znamo (jer smo to mi) o drugoj kategoriji, o neobičnima, se može reći da su uglavnom uvjereni kako su iznad, prosvijetljeni, nadljudi, maltene bogovi, ali ono smrtnici malo im smeta. 

Pa u današnjoj konkretnosti proizvode toliko vjera da se vjere mijenja kao čarape. Ovisno opet o mnogovrsnosti onih koji prezentiraju vjerovanja. Očito je da su mas-mediji danas "svemogući" na tom planu jer je također očito da nema vjere i onda se vjeruje u sve u što te uvjere.

To se jednostavno kaže lov u mutnom. Da pojasnim, 70-ih kad su pojačavali savski nasip bilo je puno japaga (iskopinskih rovova) raznih dimenzija od Save (između nasipa i Save), gdje su nekad bile najplodnije njive, i u zimu/proljeće Sava bi se razlila, a poslije vraćanja u korito u tim japagama/iskopinama bi ostalo puno ribe. Onda bi se ušlo u vodu i zamutilo i lovilo. U bistroj vodi se nije moglo.

Tako se danas zamućuje, pomućuje sve te se na taj način lovi u mreže.

Mreže raznoraznih vjera, to jest mreže nevjera. Tako ima mnogih koji ponavljaju jer su istruirani (kao da se radi o nečemu važnom) da ne vjeruju da je zemlja okrugla (a oni nas "*** na svakom ćošku" - kaže aforističar Vlado Karakaš). Drugi kažu da vjeruju u matematiku, treći kažu da vjeruju televiziji, opet neki ne vjeruju ni ljekarima...

Ima gomila vjerovanja u koje neki drugi govore da ne vjeruju. I obratno.

Kad sam bio tek došao u Italiju jedna gospođa osrednjih godina me pitala o horoskopu, koji znak i tomu slično. Odgovorio sam da nisam u horoskopu i na zaobilazan način htio saopćiti kako postoji gomila praznovjerja. Ova mi je odgovorila da se mora vjerovati u nešto, samo ne u tog tvoga Boga. Vrlo jasan odgovor koji sam po tko zna koliko puta primio u različitim formama, afermacijama, uvjeravanjima. Vidio sam množinom primjera da je uvijek napadana vjera, samo su se kao mijenjali napadači, način, boja pod kojom nastupaju. 

Ostati bez vjere je doista biti na humku razuma. 

Ovo je posljednja bitka koja se vodi već stoljećima, može se reći  milenijima. Nikakvom silom se ne dobija, pogotovo se ne dobija fizičkim uništenjem vjernika. Naprotiv se dobija suprotni učinak to su pokazala sva vremena, od prvih progona do komunizma kojeg se sjećamo. 

Zato je danas borcima protiv vjere najbitnije da se počne vjerovati u milion stvari to jest u ništa.

I eto ti nevjere.

 

***

            nevjerna si bila

            nevjerna ostani

            (svome mužu)

noćas ću izluditi

ako mi kažeš

nedam

nedam ti

da odeš

k njoj

koju sam prije tebe

vidio

s drugim

ah slatka skretnica uma

neda

da odem

s humka razuma

CIVILIZACIJA LAŽI

 

38.

Jedna od najtežih tema današnjice je tema istine, to jest laži.

Ova današnja civilizacija se pretvorila u civilizaciju laži. Ima puno aspekata na kojima je to kristalno jasno. Navest ću nekoliko primjera što sam uspio poetskim mjerilima uočiti:

1. Informiranje: mi koji smo rođeni pod totalitarnim režimima znamo kako nam je nametana laž, uglavnom ona ideološka.  Novine, radio, televizija, knjige i još nespominjano su nam prenosili parcijalnu istinu. Danas se čini da su sve vlasti postale totalitarni režimi. 

2. Školstvo: i školstvo nam je bilo obojeno ideološki, ali su ideološke materije bile razdvojene i nisu se petljale u matematiku, fiziku, biologiju.... što danas nije slučaj.

3. Politika: više ne postoje ni političari koji stoje iza onoga što kažu ili zastupaju, nekad su bili spremni ići i na Goli otok za svoje ideale. Danas se čini da imamo tehnokrate koji su fenomenalni izvršioci narudžbi.

4. Financije: bankarsko-financijske politike su još jedna vrsta organiziranog kriminala, jer dati jednu mjeru a uzeti nazad jednu i po mjeru, je lihvarstvo. 

5. Sigurnost: sistem vlasti i zaštite građana - državni profesionalci za zaštitu vrlo često štite interese povlaštenih grupa.

6. Religije: kad ih upregnu nacionalizmi i budu zloupotrebljavane od mnogih manipulatora gubeći svoju iskonsku ulogu.

Još dodajem i legalno i solarno mjerenje vremena u polovici godine kada zapravo falsiramo i jutro i podne....

I što još reći kad smo zapravo svi upleteni i umreženi u to, u laž.

Opet se vraćam u prošlost i napominjem kako se u ondašnjem sistemu sve ljude uplitalo u krađu - bilo je nenormalno da onaj koji radi u metalskoj tvornici ide kupovati šarafe i uglavnom u svakom segmentu se poticalo da sitni ljudi kradu sitnice. A krupni su krali naveliko i organizirano. Bio se stvorio svijet krađe. Tj plaća mi je mala pa to nadoknadim.  Naravno da se nisu svi snalazili i nadoknađivali. Dok se danas to majstorski pretvorilo u mnoge kategorije od kojih sam uspio zabilježiti samo neke.

NIKAD LAGAO

nikad nisam volio

nikad

rekli su da je ljubav velika

bio sam mali

nije išlo

nikad nisam lagao

nikad

rekli su da je laž mala

bio sam veliki

nije išlo

ako ikad zavolim

a lagati ne znam

znaj

da ću prestati

ne voljeti

nego živjeti

O IZETU SARAJLIĆU

 

37

Mnoge sam pjesme posvetio stvarnim osobama i Danijela iz ove pjesme je stvarno imala zelene oči. Ali ovaj tekst ću posvetiti Izetu Sarajliću tj malom sjećanju na njega. 

Imao sam jedno kratko poznanstvo sa pjesnikom jer smo ga jedanput ugostili u Slavonskom Brodu. Kao i mnogim drugim književnicima osamdesetih godina poslao sam i Sarajliću neke samoizdaje i on je uzvratio sa svojim zbirkama. Rat je odnio svu tu prepisku.

1987 ili '88, ondašnja institucija za kulturu "Đure Đakovića" (zaboravio sam skraćenicu) sa Tonijem Bartekom na čelu platila je gostovanje Izeta Sarajlića u gradskoj čitaonici. Romanopisac i prijatelj Mato Smoljo iz Bickog Sela je sa svojom ladom išao u Doboj da preuzmemo pjesnika sa vlaka (pratnja smo bili ja i Miro Sirovina). Izet je ponavljao riječi svoje žene kako ide u taj Slavonski Brod a ne zna je l' taj Matanović uopće postoji. Ali Izet joj je odgovorio da vjeruje u poeziju. Poslije književne večeri ne sjećam se gdje je i je li bila večera (možda u starom restoranu Antiku), uglavnom se završilo kod Prkačina u caffe baru Amadeus, jer je moćni brođanin cijenio umjetnost. Pri odlasku u hotel, prolazeći današnjim Trgom pobjede, iskazala se neophodnost pražnjenja mjehura i ja sam obećavao da ćemo u budućnosti uz to drvo staviti spomen ploču kako ga je jednom navodnjavao pjesnik Izet Sarajlić. 

Još jedanput smo se sreli, na pjesničkom maratonu u Sarajevu. Armin Pohara je htio napraviti intervju za brodske neke novine a Izet je rekao da iz Broda samo Matanovića pozna. Bio je pijan kao pjesnik a meni je neka studentica užičanka pokazivala noćno Sarajevo, dok sam ja morao ranim jutrom na autobus poći u teslićki hotel Kardial gdje je omladina iz mojeg ondašnjeg preduzeća bila organizirala izlet. Tako sam se tog vikenda izvukao i od užičanke i od omladinki.

Načeo sam puno tema i imena pišući o pjesniku Izetu Sarajliću. Ako Bog da, upotpuniću uz podršku onih koji se sjećaju, priče o onom vremenu.

DANIJELI

                    šta ćeš od mojih pjesama

                    koje ne mogu da te ljube

                                            Izet Sarajlić

ne volim

kada mi netko šapuće iza leđa

a ima lijepe usne i zelene oči

ne volim

da me šutne naprosto

a ima lijepe noge i zelene oči

ne volim da ne volim

al molim

ne u crkvi

ni džamiji

ni sinagogi

molim te

hajde da te volim 

LJUBAV JE (S)LIJEPA

 

36

Ljubav je slijepa i malo je tko objasnio što je ta sljepoća i otkud dolazi.

I doista, svi mi možemo potvrditi nešto o toj sljepoći. Ako smo makar jedanput u životu voljeli.

Moja mladost i pubertet su obilježeni vrlo žestokim dejstvom propagandnih mašinerija. Baš kad su odrastale naše generacije televizija i radio, filmovi i spektakli, tisak i publisticika su jednodušno radili na otklanjanju svih granica tradicionalnog društva. A najviše se djelovalo na takozvanoj "slobodi ljubavi" propagirajući je kroz pornografiju i slično. Neki od naših roditelja koji su otišli trbuhom za kruhom i sami su donosili svojoj djeci propagandni pornografski materijal pod izlikom neka se djeca nauče i ne računajući da su se danas mnoga od te djece "sretno" razvela i uništila djetinjstvo njihovim unucima. Taj materijal propagande na televiziji i u kinu je došao u mekoj verziji dok se teška verzija širila "na crno" i usmjeravala svu dječju fantaziju na najnižu nagonsku razinu. Meni kao primjernom i odličnom đaku, i možda metom fantazije nekih djevojčica, prvu pornografiju je podbacila pod nos jedna djevojčica, a ja uopće nisam ni shvatio o čemu se radi, tako da mi je faktički morala nacrtati što je u pitanju. Na moju sreću ili nesreću, ne znam, bio sam tako stidljiv i plah da je sve završavalo u fantaziji i maštarijama, ali otrov je ušao u krvotok kao i u cijele naše generacije i spas se strelovito udaljavao od nas. Sa 10-11 godina činio sam se u očima baka i matera anđelčić, sa 17-18 iste te bake i matere govorile su za mene kakav je ono đavo.  

Doista, onih godina bijaše me uhvatila sljepoća ljubavi. Ona promidžba koju sam spomenuo bijaše mi otklonila tj otkinula ljubav ali sljepoća je ostala. I to samo sljepoća. Najniža nagonska sljepoća hranjena i nadopupavana spomenutim takozvanim zabavnim sadržajima od televizije i filmova preko književnosti i časopisa sve do zadnje pore društva. Svi su puhali u taj isti balon, u te iste balone koji danas na sve strane eksplodiraju.

99% sadašnjih obitavalaca Europe i uopće zapadnjačke civilizacije će reći da danas nešto ne štima,  nešto nije u redu. Nešto ide nakrivo, nešto nas uništava. A što je to? Opet će velik procent reći kako je kriv netko drugi, onaj pored tebe, onaj drugačiji... na isti način kao što se to činilo od iskona: Adam je rekao Eva mi je dala da jedem zabranjeno, Eva je rekla zmija me nagovoriti, umjesto što bi se moglo priznati da i sami imamo udjela u općoj nevolji. 

Vraćam se sljepoći bezljubavnoj: činjenica je da su nerazdvojni ljubav, čistoća, obitelj. Promocija seksualnih odnosa bez granica je sljepoća bez ikakve šanse za opstanak, za preživljavanje one civilizacije i kulture koji je promoviraju.

***

a kad si rekla

nemoj

tek sam tada

a ti opet

nemoj reče

i strah i strast

protjerah

i tek te poljubih

kako treba

o ne znam

da li je svanulo to jutro

ili sljedeće

znam da nije trebalo

SVJETLOST I TAMA

 

35.

Koliko sam želio gledati u tami. Sa čime sve možemo gledati u tami - pipati, slušati, mirisati...?

Interesanto je razmotriti koliko su se isprepleli svjetlo i tama u zadnjih 100 i više godina. Od dolaska elektrike pa nadalje.

U većini velikih mjesta noć je toliko osvjetljenja da je skoro nemoguće vidjeti nebo sa zvijezdama.

Ljudske navike su se stubokom promijenile - više se ne ustaje sa prvom svjetlošću (osim onog tko mora) a uvečer se živi duboko u tami.

Prenosim malo osobnog iskustva:

Mene je svjetlost noći počela mamiti sa pojavom televizije u našim krajevima. Kao što noćne leptire mami svjetlost pa neke i sprži. 

Poslije mi se desila srednja škola u Brodu i podstanarstvo i odsutnost televizije, ali svejedno bijahu odlasci u kino, u diskoteke i u kafiće. To bijahu možda još opasnije svjetlosti koje privlače svojim bljeskanjem - ali i spaljuju, pogotovo dušu. Te su prevladali svjetlost i privlačnost televizije, ma na sreću imadoh tako malo novaca da sam se morao okrenuti čitanju. A pošto je (usmjereno) školstvo bilo vrlo šturo, pipao sam po izdanjima koja su se mogla pronaći u knjižnici. E to čitanje me je pratilo dugo, dugo. Postalo mi navika, ali je u zadnja dva desetljeća nedostatak vremena postao neprijatelj čitanja, pa počesto i slušam knjige uz pomoć današnjih tehničkih pomagala. 

Ali sam svejedno bio zarobljen tamom koju je osvjetljavala električna energija i ponajviše me bijaše zarobila ta tama uz pomoć muzike. Bijaše to zapravo moja oporba u nadolazeći val novokomponovane muzike na koji su mnogi poklekli.

Bilo nas je malo, koji smo se bili svezali za Brod i rock n roll. Tako su Ilija S. i Anto V. svirali po raznim grupama, Pređo B. se furao na Azru, Juro A. je bio DJ kao što su to bili i moj komšija Stijepo G. ili Stijepo M. i još neki drugi ... a dapače da je toj grupici se moglo još pribrojati i velik broj ženskih bića. 

Kad sam se vratio iz JNA većinu je već bila pobijedila novokomponovana popularnost i zarada. I motiv: kud svi turci tu i mali mujo. 

To je bio period kad sam se okrenuo književnosti. Odustao i od filmova i od diskoteka, a opijanja bijahu pjesnička, boemska. Moram priznati da je i u književnosti bilo tame, i to tako zgusnute da sam se tek negdje pred rat malo probudio. Danas, kad je tama zavladala u svim sferama,  jako je lako raspoznati svjetlost. I šibica kad kresne u tamnoj noći može se nadaleko vidjeti, a nekamoli plam prave vatre.

***

koliko bih te

sasvim u tami

gledao

srce

bi kucalo

bi otvorilo

bi razbilo

staklena

hrastova

i sef

ako je tvoje pod ključem

KOSA

 

34.

Ovdje ću dati crtice o povijesti moje čupavosti i nošenju duge kose. Dok sam bio dječarac pitanje frizure u najboljem slučaju je rješavala mama (ponekad tata) sa makazama ako ne bi mogao čiko Stijepo koji je imao mašinu za šišanje. Mada je čiko Mato bio bolji brico. Ali svejedno su to uvijek bile traume. Čak iako nisi bio ošišan "na ćasu". Sjećam se da sam jedan put poslije takvog šišanja išao na kišu da mi pada po kosi kako bi brže narasla.

Već po završetku osnovne škole bio sam prilično čupav, jer kad sam išao na ljekarsko-ideološki pregled u Zagreb za prijem u ondašnju miliciju neki od pregledača me je prilično nagrdio pitavši me da nisam slučajno Tarzan. 

Prvih srednjoškolskih godina sam se šišao od ljeta do ljeta, a onda posljednje dvije nikako dok nisam otišao u vojsku.

U ono doba sam bio jedini čupavac u okolici i izazivao sam priličnu pozornost.

Uzroka za dugokosost je bilo vrlo, počevši od Žuće (kuma) i njegove družine koji su neku "hippy modu" donijeli iz Zagreba - generacija 10-ak godina starija od mene. Ja sam u te vode zagrizao preko rock i pop zapadnjačke kulture čitajući Džuboks, slušajući glazbu, gledajući filmove - između ostalih i "sveti" film te branše Kosa (Hair -1979.).

Imao sam slavnih i poraznih momenata sa tom kosom. Bilo je djevojaka koje su jednostavno jurile za mnom, bilo je momaka koji su me i s razlogom i bez razloga htjeli tući. U Svilaju su me na jednoj oproštajnoj večeri pijanog do nesvijesti htjeli ošišati. Dok je jedna baka kojoj je moj prijatelj I. pokazao fotografiju za indeks (bijasmo upisali mašinski fakultet u Subotici) počela ljubiti tu fotku govoreći 'o moj Isuse'.

To je bilo ranih osamdesetih. Odlazeći u JNA išao sam zaobilaznim putem preko Zemuna (na šišanje) i testirao sam obavještajne službe. U Karlovcu su me doslovno dočekala dva mlada oficira obavještajca s kojima sam popio piće te me prijateljski savjetovali da idem u kasarnu te su zaključili da nisam opasan ali da me svejedno treba slijediti i pratiti. Ali to je već drugo poglavlje.

***

u ime ljepote i straha

zaklinjem sve ljude

(ako ih ima)

popljujte me

ubijte

sasijecite

jer da mrzim voljeti

POZDRAV IZ SADAŠNJOSTI

 33.

Mač je danas muzejsko oružje. 

Mada ima još djece koja se rado igraju drvenim mačevima. 

Skoro da neki i bol želi preseliti u muzej, u zaborav, potisnuti ispod neke tanke prozirnosti i glumiti da ne postoji. Bila bi suludost tvrditi da su lijekovi protiv bolova nepotrebni, nekorisni, da ih treba ukinuti. Prvi sam posvjedočiti koliko puta su me lijekovi spasili od zubobolje,  od bolova u leđima kad faktički nisam mogao hodati od bola i spisak bi bio podugačak jer s odmicanjem vremena i taj se povećava. 

Želio bih  u ovom slučaju  podvući kako živimo u društvu ili civilizaciji krajnosti. Paradiksa.Evo krenuću od spomenutih lijekova: danas ne možeš tvrditi kako su neka pelcovanja ili neki lijekovi više štetni negoli korisni, ili kako u nečemu želiš imati odgovornu odluku - ne, tako se ne može. Ili moraš cijeli paket prihvatiti ili ne možeš imati ništa. Tako nam se želi nametnuti nešto što zdrav razum raspoznaje kao prevaru. A spisak prevara bi bio puno duži od spiska lijekova. 

Kad sam bio dijete 70-ih godina prošlog stoljeća učili su nas da budemo rusofili i komunistoljupci. Desetak ljeta poznije druga propaganda nas je učila da budemo konzumisti i ameroljupci. Još desetak ljeta iza toga smo se razbježali tko god je uspio ostati živ da bismo postali uglavnom sluge, da ne kažem roblje, zna se čije. A danas, dvadesetih godina novog milenija, svi koji smo preživjeli komunistoljubizam i rusofiliju, ameroljubizam i konzumizam, službu i robovanje - dakle, sve te prevare i laži, danas smo natovareni još jednom izgubljenom bitkom - bitkom protiv trave koju besprestano kosimo i kosimo...

Vraćam se ljubavi i maču koji su podjednako muzejska "roba" po klasifikacijama modernosti. Ta modernost je već izgubila bitku kao i mi koji kosimo i kosimo travu. I oni koji špricaju i ubijaju također su izgubili. A trava se zelenija i moćnija bez obzira kakva moderna tehnika ju šišala. I špricala. Činjenice govore. Bez obzira što medijski bombardamenti žele sakriti i činjenice. 

Dovoljno je samo reći: ljubav.

***

ljubav je kao mač

kad te dodirne – boli

DRUŠTVO IZ ĆOŠKA

 

32.

 ili

UTJECAJ RADIJSKIH "ŽELJA ČESTITKI I POZDRAVA" NA DRUŠTVENI POREDAK

Zasigurno bi ovaj fenomen koji je izašao iz birtijske ciganske muzike preko radio Šabca i sličnih te se raširio uzduž i poprijeko Balkana i tamo gdje ima balkanaca bio alfa, bio prvi, bio slovo "a", u poretku ego-narcisoidne kulminacije koja je eksplodirala u drugoj polovici prošlog stoljeća. 

Zašto je pojedincu ili grupi pojedinaca toliko bitno spominjanje imena, toliko bitno skrivati se iza glasno izvikivana imena? To je jedan dio tog fenomena: "nek se zna da sam ja 'Ja' , jedan koji drži do sebe". Drži se autoreklame, drži do imena, drži se čvrsto kormila svoga broda, makar tonuo.

Jedan drugi dio je zavist, to jest izazivanje zavisti. Ima ih koji slušaju cijeli dan takve programe i umiru od zavisti: "ovaj cijeli dan naručuje". A ne slušaju ljudi da bi samo bili zavidni. Slušaju da bi znali što se dešava, slušaju da bi slušali što se najviše naručuje i u kakvim zgodama pa da bi u svoje vrijeme i oni mogli naručivati. 

A kad ovi naručivači/slušači pod utjecajem opojnih sredstava započnu sami pjevati - jedini spas je otići toliko daleko gdje te ne doseže domet razglasa.

Analizirati ovaj tip glazbe bio bi obiman studij.

Danas se nešto od toga naručivanja/slušanja pretvorilo uz pomoć društvenih mreža u "lajkove",  u brojeve pregleda, u brojeve podjela itd. Stvaraju se i nove poslovice: "ima 1000 prijatelja na društvenim mrežama a u realnosti nema nijednog čak je neprijatelj i sam sebi".

Ali izvikivanje "samo za društvo u ćošku" i danas je glavni moto možda čak cijelog društvenog poretka koji nas je okružio. Društvo je u biti stjerano u ćoškove elite i onda oni najuspješniji izvikivači izvlače 'pare' pjevajući kako želi društvo iz ćoška. Televizija, radio, novine, vlasti i svi igraju i pjevaju kako naređuju netko iz nekog ćoška, netko nevidljiv. Jedini koji ne želi da mu se izvikuje ime. Anonimni egoist koji dobro plaća sve koji mu ispunjavaju želje. Kad mu uzfali za plaćanje ovih svojih pjevaca/izvršilaca uzme od sirotinje.

A

BE

CE

D

ako

bi

cijelovom

časti

ćutati

dali

dželatovim

đonovima

enciklika

flore

govorom

hulnim

iznad

jadnog

kosmosa

(litice

ljušture

mjerila)

ne

njišući

okrajka

prstena

rađena

samo

šablonom

tabuta

umori

vas

za

života

LJUBAV NIJE DRŽAVA

 

31

Što je država kad zasigurno ljubav nije? To pitanje ću ostaviti nekim drugima neka se njime bave. Govoriću o ljubavi, o granicama, o nezaobilaznim činjenicama koje su postavljale jedne granice a rušile druge.

Tko nije svjedok izvršitelj je.

U tekstu ispod sam svjedočio da za ljubav između muškaraca i žene se čini sve. Kad se, i ako se ostvari ljubav onda se ulazi u granice ljubavi koje su određene kao što su određene putanje mjeseca, sunca, zemlje... i sva skretanja svakako su izlazak iz putanje s velikim mogućnostima katastrofalnih posljedica. Onaj koji misli da to nije tako, vara se, živi u laži. To sa sigurnošću mogu tvrditi jer sam i sam živio u velikim lažima. 

1988. godine sam živio šest mjeseci sa jednom raspušćenicom i zagovarao apsolutne slobode svega pa i seksualne. Nakon što me ista ostavila ostao sam toliko ranjen, toliko zastrašen, dizorjentiran, slab i nemoćan da mi je trebalo 20 godina da se približim drugoj ženi. 

Granice koje su srušili šesdesetosmaši su proizvele toliko jada i nevolje da je to neprebrojivo. Dovoljno je samo reći: rastave brakova koje razorile toliko djetinjstava, žene i muškarci koji su otkinuti od svog čvrstog pristaništa i postali plutajuće olupine koje se sudaraju kako okolnosti potrefe, nerođena djeca koja su ubijena pobačajima... i ne treba zaboraviti ni pijanstvo koje ima duboke korijene pa samo potpomaže u razaranju.

Ali ljubav postoji, to je nepobitna činjenica. Može se napraviti test: ako stvara, daje pravac harmonije, donosi trajnu, stabilnu radost i u biti se ne rastopi kao san onda najčešće nemamo suprotne rezultate.

LJUBAV NIJE DRŽAVA

ono što sam ja znao raditi

i ono što si mi znala raditi

i ne samo to

to je ljubav

i kad plačeš

i kad oćeš

i kad nećeš

to je ljubav

najgore je što te nema

što mi cvijeće pred očima vene

i kladim se

da je tako i tebi

pa opet se u misli vraćam

najgore je što nas nema

a i to je ljubav

jer pio sam i pio

i uglavnom pio

vidiš

skoro pa pijan

a tebe

ni daleko od mene

korak dva pet il pedeset

ne pitam

ljubav nije država

ljubav nema granica

JEDNODIMENZIONALNO

 

30.

Prvo i prvo: potpisao sam ovaj doljnji tekst i ne želim sada pisati opravdanja kako  bijaše nam sa svim mogućim sredstvima utuvljeno u glavu mnogo toga, to sam već više puta ponovio.

Drugo i treće i svi brojevi po redu ću se ispričati ne samo ženama koje sam uvrijedio ovdje i na drugim mjestima, nego i svima koje sam vrijeđao, zapravo i one koje i dan danas vrijeđam u mojem neznanju. 

Ovim dokazujem kako smo svi mi vrlo lako ispisljivi, programljivi, podložni svim vrstama promjena i utjecaja.

I tu je ključno pitanje: kojim utjecajima smo izloženi i kako ćemo biti ispisani?  Da li možemo birati?  Da li postoji mogućnost sve kritički razmatrati iz svih rakursa? Mi koji smo rođeni u vremenima ogromnih promjena točno možemo posvjedočiti mnoge toga. Analizirati. Proučavati. 

Ali nažalost, čini se da je cenzura veća nego ikad. Čini se da postoji samo jedna dimenzija i da druge treba zaboraviti. Izbrisati. Učili smo kako je trodimenzionalno slikanje nakon dvodimenzionalnog bilo napredak. A sad možda se želi preći na jednodimenzionalno. 

Volio bih da nije istina brisanje kulture, brisanje mnogočega. Standarizacija. 

I znam da postoje granice, bez obzira koliko ih čovjek želio raširiti. 

NIŠTA NOVO

želio sam upoznati prostitutku

pitati kako

ljubav se prodaje

i

kad sam upoznao

neumornu ljubavnicu

tajne zanata

borbu za opstanak

pa

ništa novo

kurva

ko i sve druge žene

LJUBAV NIJE TEMA

Ljubav nije tema za pisanje. Ljubav je ono što treba živjeti. Ali kad si mlad, i dizorjentiran, toliko toga se zapisuje, toliko toga preplivava i zaplavljuje po papiru da puno tragova ostane. Čistih ili nečistih. 

Zašto sam bio dizorjentiran. O koliko knjiga bi se o tome moralo napisati! Jedan od razloga je bila i reforma školstva koja je pratila moju generaciju a i uopće školstvo. Ali je veći razlog bila televizija i filmovi. I propaganda. Zapravo, kad pojednostaviš i uzmeš sve zdravo za gotovo, onda ispada da je gotovo sve bila reklama:  i škola, i vizivni mediji, i literatura i tako dalje. Jedna od dizorjentacija u koju sam bio dobro zagrizao bijaše muzika. Opirao sam se novokomponovanju koje bijaše zavladala prije

moje mladosti. I otišao u drugu ružnoću glazbenu. Zapadnjačka pop scena bijaše samo bolje upakiran proizvod, ali bijaše proizvod koji je vukao ka ružnoći. Droga, alkohol, razaranje tradicionalnih vrijednosti, ubijanje mudrosti u ubijanju starog, sijedog, zaostalog, nepismenog. Postali smo bombe koje su razasuli po cijelom svijetu da razaraju harmoniju, sklad, na kraju krajeva opću ljepotu i ono vječno. Umjetnost se pretvarala u sve ružnije i ružnije. Danas su rijetke i crkve u kojima možeš vidjeti lijepo. Sve nešto apstraktno puno skrivenih simbola. A mi smo ubijali na svakom koraku naše lijepe stare koji nisu bili zatrovani mnogim ideologijama. Jeste istina da je bilo uvijek sukoba generacija. Nije istina edipov kompleks, to je frojdovsko-psihoanalitičarska naracija, književnost-fantazija moglo bi se reći. Znanstvenost mnogih današnjih znanosthi (tj znanostizama) je na klimavim nogama. 

Kad sam pisao ove retke nije još bilo disneyland sindroma. Ni mnogih drugih sindroma. Ni ovakvih kao što su sada znanostizama.

LJILJAN

o žudnjo

o peharu neispijeni

zbog tebe mrijeh u pustari ovoj

drskoj i šutnoj

a ove noći

umjesto sna

umjesto tebe

umjesto ploda

ubirem ružan cvijet

smrt

i onima što se dive

kao prevaru

i meni

i tebi

darivam cvijet

RUŠEVINA STVARNOSTI

Fotografsko pričanje naše može biti vrlo nesiguran faktor jer mi ljudi, makar imali i tisuće dronova i ostalih pomagala kojima fotografiramo, uvijek je samo naše fotografiranje. Ne kažem da je nerealno. 

Kažem kako je čovjek samo čovjek sa svime što je ljudsko. 

Većina nas, velika većina je ograničena. Ja podržavam da je danas ograničenost porasla zbog mnogih faktora a najviše zbog propagandnih. Naši očevi, djedovi, pradjedovi su mnogo manje znali od nas ali su bili manje ograničeni. Imali su direktan kontakt sa stvorenim, prirodom te se nisu tako olako davali zavoditi u novatorije. 

Ja uglavnom ne znam kako su živjeli ti naši preci. Znam da je većina svih tih života bila patnja, borba za kruh. Nije bilo ni množine lijekova a ni mašina i strojeva koji su pomagali u svednevici. Ali je sasvim sigurno da nije bilo ni toliko stresova, nije bilo ni toliko nečasnih riječi. Manje se živjelo u laži. Više se živjelo u istini.

Ja sam rođen 1964. godine i dobro se sjećam kako se živjelo prije odlaska u Njemačku, Austriju, Švicarsku...

Kuće su bile nevelike. Nas šestero u tri sobe. Kupanje u limenom koritu, voda zagrijana na šporetu. I zamisli: još su moji roditelji iznajmili bili na neko vrijeme jednu sobu jednom učitelju (Anto Šestan, čini mi se zvao) koji je poslije odselio u neku drugu kuću i koga je upucala neka "navodno ljubomorna" na putu pored kuće djed Bariše Grgića. Dugo je na fasadi te kuće bila rupa od prvog metka jer je ubijeni uspio prvi pucanj skrenuti. 

Dakle, te male kuće su bile pune. Pune svijeta, tako se onda govorilo. Nas koji smo igrali nogomet ispred crkve bilo je najmanje dvadeset. I tako se igralo na svakom raskršću, utvaju, gdje god se moglo. U svilajskoj školi u osam razreda je bilo dvadeset odjeljenja po četrdesetak đaka. Plus područne škole do četvrtog razreda u Gornjem Svilaju i Vrbovcu. Danas su velike kuće uglavnom naveliko prazne. Zažive dva tjedna ljeti i eventualno dva zimi. I sve se čini ruševina negdašnje stvarnosti. I one obnovljene ruševine i one neobnovljene ruševine.

***

kako ja kažem

tako će biti

ili

da budem iskren

kažem uvijek

već kako je

o.k.

dakle

kako ja kažem

tako će biti

LOPTA

Otkad je popularizirana, djeci je lopta jedna od najdražih igrački. Malo nas je koji je nismo šutali, bacali, lovili... 

U školi su nas naučili da je i naša planeta okrugla, kao što vidimo da je na nebu sunce i mjesec. Mene su vrlo zainteresirale mjesečeve mijene i zašto su mjesec i sunce veliki pri izlasku i zalasku? Ili zašto čovjek nije više išao na mjesec? Ili zašto se o nečemu šuti naveliko a o drugom se galami neprestance?

Danas se loptom često prikuje nemalo cijelo čovječanstvo za televiziju. Kad se prenose svjetska loptaška takmičenja. Činjenica. A što je televizija? Medij = medium = između ostalog znači i posrednik između ljudi i duhova. Kakvih duhova? Vrlo je očito kakve duhove prenose televizijski kanali i danas se može govoriti o ovisnosti. O ovisnostima. 

Evo jedne stare slike koju mi je ispričao jedan profesor zemljopisa u mirovini, a koju svi možemo posvjedočiti da je istinita. Djeca su uvijek aktivna i skaču, urliču, ne možeš ih zaustaviti i smiriti. Upališ im televiziju i ispred slike koja prolazi kroz taj medijum djeca su blokirana. Ne mrdaju. Paralizirana. 

Samo ću se sjetiti kako smo kao djeca oskudijevali u mnogočemu, pa tako ni televizijski aparat nije imao svaki dom. Sad mogu tvrditi: koja sreća za nas.  Igrali smo svega što se može zamisliti, išli u istraživanja prirode i okolice kad nismo morali raditi u polju ili kod kuće. Igrali smo i lopte ako je bilo prilike. I ako bi imali loptu.

***

djeca

ogledalo života svijeta

šutnuše do neba

loptu

zvanu planeta

RECITAL

 

Godine 1987. izlazi jedna moja pjesma u Mladicama (zbornik mladih pjesnika Slavonije i Baranje) i promocija je u Vinkovcima. Tom prilikom upriličuju i takmičenjima u recitiranju. U isto vrijeme urednik Lob-a M. M. vidi jednu pjesmu od moje dopisne prijateljice A. H. iz Beograda (Zemuna) te ju objavljuje i istu recitira S. P. na takmičenju. Dolazi i A. vlakom biti prisutna događanju. U onom periodu bijaše se vrtio film Amadeus i A. dolazi u ogrtaču iz Mozartova vremena koji je postao modni šik. Dan-dva prije sam priredio ovaj recital. 

Prvo su započeli sa predstavljanjem zbirke te su počeli prozivati autore, i pošto prvih desetak nije bilo, ondašnji sekretar skoja S. M. okrenuo se iz prvog reda i praktički mi naredio da otvorim predstavljanje čitanjem pjesme kojom sam bio zastupljen. Malo sam se dvoumio dali da pročitam i pripremljeni RECITAL ali sam odustao i ovako sa vremenske distanca ne kajem se jer sam mogao prouzročiti prijevremeni performans i završiti tko zna gdje. U ono doba je i poezija bila opasna jer je bilo onih koji su čitali, pa čak i poeziju.

Poznije kad sam pokrenuo i uređivao omladinsko glasilo CILJ iskoristio sam stih U PJESMU MATERINU za stranicu poezije pa je bilo onih koji su to čitali kao psovku. Vrlo je zanimljivo kako nam optička varka vrlo često ne dopušta vidjeti realnost. Isti stih sam predložio i Paji Kanižaju za rubriku poezije kada je pokretao PARADOKSEšto je bilo prihvaćeno.

 Najzanimljivije kod ovog recitala je moto pjesme za što sam iskoristio Pašardisove stihove. Onih godina sam imao malecku antologiju ciparske poezije. Kao i jednu cijelu bibliotekicu poezije nepoznatih mi naroda. I sve odnio rat u nepovrat. Poslije sam prekucavao sve na digitalno i naravno da sam tražio koji podatak o Mihalisu Pašardisu, makar kako se izvorno piše, ali internet je pružao jako škrte podatke. Te što je više vrijeme odmicalo to sam manje mogao pronaći. Interesantan taj sistem dostupnosti i nedostupnost.

RECITAL

poezija je kao sljedeće jutro

uvijek jedan krug ispred svijeta

Mihalis Pašardis

kažite mi

tko još sluša poeziju

recite

pokažite

ti(...)

priznaj

a ti(...)

je l ti čitaš

tko ne pita poeziju

nek u pjesmu materinu

kasno je

a oganj bliže

ili gore

ili dole

svima bolje dole

gore bog upreže

pa ipak

tko još stihovima štima

javu javnu

ČITAJ KAKO PIŠE

25

Bio sam razočaran i otuda ovoliko gorčine u ovim redcima. A nije se radilo o ženi. Žene ne proizvode ogorčenost.

I sada neću nabrajati sve ogorčenosti iz mladosti, niti ove sadašnje. To ćete učiniti vi ako ima još netko ogorčen.

Mogu se sjetiti kako je teško bilo raspoznati istinu. U školi su nas učili partizanskoj i komunističkoj povjesti dok se kod kuće šutjelo o drugoj vrsti povjesti. Ono što se nije smjelo govoriti poslije je eksplodiralo u ratu raspada Jugoslavije. 

I danas se pitam kakva  vrsta istine nam se servira. Ima puno kritičnih mjesta o kojima se šuti. Još je gore što se pojavljuje gomile teoretičara koji ganjaju neke svoje interese, često, vrlo često frustracije za koje pronađu sponzore i onda eto ti teorija iza teorije i sve se gomila u opći kaos a ljudi sve bezglaviji. U zadnjih sto godina razrušili su nam svaku osnovicu kršćanskog tradicionalnog odgoja (također i ostalih tradicija). Doslovce, više ne znamo što je dobro a što je zlo. Onaj koji ima novaca je u pravu makar i lažima dokazivao da je u pravu. Već se prihvaćaju sve nenormalnosti (nenormalnosti od nekada) tako da je put ka općem zlu vrlo opasno otvoren. Već su pređene mnoge granice i samo uz Božju milost, ako ju ima tko zatražiti, izmoliti, moguć je izlaz. 

I ako bi me netko upitao što si htio reći ovom pjesmom, slegnu bih ramenima. Čitaj kako piše. 

TVRĐAVA

čula udišu svjetlost mamljivu

s konca tragedije

raskomadane plutajuće nizove

reći je

okruglo ne reći (d r o l j a)

a kao kad se smiješ

trabunja nebo (k u r v a)

izazov u sutra da posjetićeš hram

ima li dvoja vrata

i obojeno pročelje

a imaš li sutra

ako te danas izazovu

obećana grobnica

u svečana jutrenja

mislite da sam pojeo trulog

bijelog goluba koga su ubili

drolja

srušiti od mramora hram je lako

jer nema boga do pjesme

bijesno je imati tvrđavu bogova

kurvo