IZA KOJEG JE ISTINA

 

                    foto fm

42

Jedanput u toj mladosti sam se igrao riječima koje su često šuplje zvučale kao i u ovoj pjesmi. Šuplje riječi bi odzvanjale gromoglasno, to sam vidio u mnogim ambijentima. Pa i u poetskim. Pogotovo u umjetnosti to se raširilo u epidemiju postmodernosti. Koliko puta sam buljio u slike, slušao drndavu kakofoniju ili uporno pokušavao uhvatiti smisao nekih tekstova bez smisla.

Pa ipak, moram priznati svoju neobaviještenost i neinformiranost i naivnost i...

I ja sam pisao automatsko pisanje i to je prilično opasan proces, pogotovo kad ne znaš tko je taj pilot automatski. Ovdje se vraćam na činjenicu da uobičajeno ne znam odakle mi dolazi inspiracija. Koji spirito/duh mi vodi misli, ruku, tko in-spirira. Tako da sam neke pjesme koje sam pisao pod čistom inspiracijom, to znači neautomatskim pisanjem, uspio shvatiti desetljećima kasnije. Isto vrijedi i za nečistu inspiraciju, ovu sa automatskim pilotom - ispod šupljih riječi koje zvrče i zveče čuje se i vidi svaki sloj s kojim su premazane.

Znam da zvuči prejednostavno ali moram reći da čista inspiracija dolazi od čistoće a nečista od prljavštine i mraka. Tu stavljam točku na ovo razglabanje i znam da tko želi shvatiti već je shvatio.

Idem dalje i uvijek, do beskonačnosti ću ponavljati da odlučujemo sami što smo i što ćemo biti. Možemo, svatko od nas, pustiti se širokom putu, širokom i komotnom ulazu na koji nas upućuju svi putokazi današnjih propagandista. U protivnom kroz "trnje i drače", bez ikakve komocije i progonjeni od putokazista iz predhodne rečenice - na jednom putu, puteljku koji je težak, pretežak i ka jednom ulazčiću koji je faktički nevidljiv, ali iza kojeg je istina. 

***

posljednjem meni

posljednji tango

igraju anđele

bog uvijek zapovijeda

skršio

skrio

jednog mača

viđen od tri oka

pobjegao

priznajem

krčio put krčagom

sablasti tvorio

nježno

priznaću

da