AMERIKA

 

21

Kada sam ovo zapisivao bio sam vatreni pobornik američke kulture i svih novatorija koje su otud dolazile. Od filmova, preko muzike i odijevanja sve do literature i filozofije, i uopće je izlišno spominjati način rada i ritam življenja koji se u cjelosti vrti oko novca (doista nije preuveličavanje reći: bog novac). Neki kažu da je to kolonizacija kulturom. A jedino što mi je govorilo malo drugačije od američkog blještavila bijaše dokumentarni film I TO JE AMERIKA (1977). Plus komunistička propaganda koja je itako imala suprotni učinak.

Zašto sam onda ovo u stihovima govorio? Tu se vidi da je poezija vrlo često neovisna o autoru. Ja pišem jedno, ruka-slova i sve govori to je zapisano a odmak vremena pokazuje da ni greške nisu nikakva slučajnost. Tako ovdje zapisujem da je moja rodna kuća najobičnija ruševina jer je pola od blata, pola od cigle i direka, i tako nikakva u odnosu na bijele vile (onda su fasade bile uglavnom bijele) koje su građane po uzoru na američki san.

A tek '92 moja kuća je srušena, A taj bijeli ritam i dan danas osvaja i osvaja u ritmu stroja. Ideološko-kulturna kolonizacija ulazi u svaku poru cijelog čovječanstva. Prije otprilike jednog desetljeća kad sam stupio na američki beton-asvalt (zemlju sam vidio tek kad su negdje nešto kopali) vidio sam jad i bijedu kakva se nigdje nije mogla vidjeti. Ulice pune ne prosjaka nego onih koji su apsolutni kontrast svem tom blještavilu laži. Onih koje je to blještavilo samljelo, sažvakalo i ispljunulo. U onom trenutku naši prosjaci su mi se činili gospoda, plemići, elita naspram tih jadnih kreatura.

Ali danas reklamna televizija pretvara svaki kutak zemlje u lažno blještavilo. U lažni sjaj ispod kojeg vire zubi grozote koji nemilosrdno proždiru.

Vraćam se na poeziju i činjenicu da je doista nemoguće predvidjeti otkud nadolaze te riječi i kamo idu. Ponavljam kako sam to iskusio puno puta. Baš kao i u ovom naslovu iz 1987.

AMERIKA

hoću da nađem svoju kuću

nema je

umjesto srušene moje

bijela

svuda taj bijeli ritam

američkih crnaca

gdje je moja zemlja

moja muza

svuda amerika

pazi

coca cola

natpisi na majicama

reklamna televizija

natpisi na svemu

svuda amerika

neću da živim neku ameriku

dosta mi je

dosta mi je bankarske politike

daj da malo živim

dosta mi je periferije života

daj da živim

a živjeti nije amerika

ULIČNE SVJETILJKE

 

20.

Puno sam morao uzdisati i zato sam, kažem u ovoj pjesmi, palio cigarete a kojih je svejedno bilo malo i bile su kratke za spaliti ono malo duše što mi je bilo ostalo. Uzdisao sam zbog puno toga. Čovjek kad ima dvadeset i koju ima puno razloga za uzdisanje.  Odrastao sam u dosta surovom ruralnom ambijentu. Nisam bio mažen od života. Ali sam pravu surovost svijeta tek u gradu otkrio. Zapravo, do dana današnjeg sam nastavio otkrivati surovost i nehumanost velikih urbanih centara. Što je naselje brojnije to je ambijent složeniji i, po mome ruralno-urođenom nahođenju, brutalniji. Ovo mogu reći zato što sam svjedok otuđenja čovječjeg svojstva od čovjeka. To je neka vrsta pretvaranja čovjeka u stroj, mašinu. Dosta neuspješan u cijelom svom trajanju ali uporno guran naprijed bez obzira na cijenu i posljedice. Procvale su

sve vrste dušobrižnih liječitelja nauštrb klasičnih ispovjednika, uzelo se producirati nekoliko konfekcijskih tipova osoba eliminirajući one druge, različite raznoraznim vrstama procesa. A danas se pribjegava ostvarivanju distopija pripremajući mase medijskom edukacijom koja je vrlo uspješnija u metropolama. Što su svjetla grada? Vidio sam u predbožićno vrijeme blještavilo gradskih ulica, vidio sam prolazeći mnoge gradove mnogo blještavila. To je otprilike kao ulična lampa za noćne leptire: lete oko nje privučeni svjetlošću dok se ne sprže.

TENDENCIJA DA UMREM

ja sam običan čovjek

s malo dobre volje

teške se misli kote

da makar

da malo skinem

pa hitnem

pouzdan tisuću i jedan puta

da nemam tendenciju postati cezar

ja sam neobičan luđak

kratke su mi cigarete

za sve uzdahe

koje trebam

a pitaju što pušim

pedest sedam kažem

relativno su jevtine

a što pijem

tendencija je da umrem

BORBA SA NAJVEĆIM NEPRIJATELJEM

 

19.

 Odlučujuće bitke se vode u nama samima. O koliko odluka moramo donijeti u životu! I razmišljati: je li to ona prava odluka? Možda sam trebao ovako ili onako? Koliko sam puta čuo od starijih ljudi kada bih još jedanput živio znao bih kako. Znao bi kako ne praviti neke greške. Možda. Biti boj u sebi i pobijediti samog sebe znači odlučiti se za jednu stranu u sebi. Ili tamnu ili svijetlu. Ili za onu koja nam je usađena rođenjem ili za ona koju su nasadili u nas tijekom cijelog života. Onaj koji ne bije taj boj i koji ne pobijedi jednom stranom moraće to učiniti u posljednjem trenutku. To je strašno, biti zadnji boj u zadnjem momentu. I ne znaš što će nadvadati: mrak ili svjetlo. Čuo sam od nekog (čini mi se protagonist iz filma Otok /Остров/ - P. Mamonov) kako govori da se treba trenirati umiranje, treba ga uvježbavati da ne bi bili zatečeni. Možda su to naše tradicije, koje se sada na sve strane brišu, već imala u bolesnicima koji su umirali u krugu obitelji i smrti koja je bila prisutna u svakodnevnom životu. Moji roditelji su sa svojih trideset i kusur godina imali u ormaru pokrov za mrtvaca, kao što je to onda imala većina obitelji. Misno i svenosno odijelo i pokrov. Danas susrećemo šezdesetogodišnjake sa dugoročnim planovima. A gdje je ostala ta borba? Gdje se treba voditi taj boj? Na ekranu ga sigurno ne možemo dobiti makar bili i najbolji sa džojstikom i prelazili sve moguće livele.

Nije moguće ni odgoditi ovu borbu sa samim sobom.

 

 

 

AUTOPORTRET (II)

 

hoću

li

pobijediti

u

borbi

sa

samim

sobom

 

 

VOLJENJE

 

18

Voljeti je danas postalo profesija za mnoge. Voljeti se razgranalo na sve strane tako da se izgubio smisao prvotni, iskonski. 

Voljeti je ušlo u kupoprodajne lance, postalo roba, toliko ga je moderna semantika razbaruštila.

Ponajviše zahvaljujući slikovno-vizualnom menadžmentu koji već više od 100 godina hara i razara. Žalosno, ali istinito.

A što se tiče voljenja ono ostaje sveto ne samo nakon 100 ili 500 godina, već i nakon 100 i 500 milijardi godina. Ne može se voljenje uništiti niti promijeniti mu smisao. Može propasti ili biti ubijena jedna, dvi ili deset generacija ako na to pristanu, ali voljenje ostaje čisto. Onako kako je stvoreno.

***

da li znaš

da ne znam

da li bih te

volio

ili

ubio

KOLEKTIVNA USAMLJENOST

17.

Postoji li uopće samoća i što je to? Kako netko može biti sam? I zašto? I koje je to stanje?

Puno je ovih nezgodnih pitanja i puno puta sam ih i sam pretresao sa svih strana. 

Doista sam u milijardi situacija bio samoća, usamljen, ostavljen, bez blizine drugih jer sam nekonvencionalan. Ne prihvaćam ni dan danas ono što se reklamira i servira masi koja ne želi zamarati se selekcioniranjem serviranog.

Ali nisam bio sam. Uvijek bih naišao na druge nekonvencionalne osobe. 

Druga strana medalje je složenija.

To kad sam postanem toliko uobražen, ohol, gord, ponosan da ne želim ni kontaktirati druge. Ni reći im što mislim o njima i o svemu drugom. Tu je već teže isplivati iz samoće koja te vuče na dno egoizma.

Pomaže vjera u Boga jer se onda susrećeš sa sličnim utopljenicima.

****

samo

sam

sam

pa

kažu 

bolestan 

AAAA TRAŽE SE PREVODIOCI

 

16 

Ovako je završavao prvi samizdat. Samoizdaja sam bio nazvao. Javno progovaranje koje je prilično bolno, meni je bilo bolno. Stojiš iza onog što si napisao. Stojiš čitavu vječnost.

Drugo je bilo kad sam pisao po zidovima. To nije trebalo potpisivati. Kao ni urezivanje u koru drveta (bio sam ispisao jednu cijelu šumu simbolima, tajnim pismima, koja nisam mogao javno izreći, jer sam bio stidljivi pubertetlija).

Ovo nisu bili prvi moji zapisi. Bilo je tih zapisa na gomile. Šifrovanih jezika bilo se razmnožilo u meni na gomile.

Danas uzalud pokušavam prevesti sve te šifrovane jezike na neki razumljivi jezik, na neki jezik koji će razumjeti makar neki. I čini se da mi je trud uzalud. Čini se, ili je to najstravičnija stvarmost, da se tih šifrovanih jezika toliko namnožilo, da nisam bio unikat, već da se u svakom namnožilo tih nerazumijevanja. Nitko nikog ne razumije, dok većina nas ne razumiju ni sami sebe.

 

 

P(R)OGOVOR

 

Osvrćem se i buljim.

Kažu da sam htio

nešto rećo. A meni

se čini:

progovorio sam.

 

 

                        svibnja 1987.

                        SLAVONSKI BROD

 

AKO IZABEREMO

15.

Puno je toga što nisam razumio u životu. Vjerojatno sam zato počeo pisati. Postavljati pitanja. Tražeći odgovore.

Pitanja o smislu života, o umiranju, o življenju. Pitanja koja prevazilaze naše mogućnosti razumijevanja.

Kako je dobro da smo tako sićušni, tako ograničen, tako ljudi.

Kako je veliko da smo stvoreni za besmrtnost, Bog je dopustio da umiranje nas izbriše.

I da uskrsnemo u život. Ako izaberemo.

 

KAKO JE SLATKO MRIJETI?!?

KAKO JE PLAKATI VAMA?

 

o stvorite me

u zanosu

još jednom da umrem

 

NUŽNO ZLO

 

14

 

 

Uvijek sam bio žgoljo, jad i bijeda, onaj što nema ništa. I kad bih imao priliku negdje nešto dobiti, zaraditi to nešto bi izmigoljilo mi iz ruku kao što riba izmigolji nevještim držačima. Ovo je čista istina. Nisam bio nadaren za nikakvo sticanje. Kad smo bili djeca neki moji sudrugovi bi nedjeljom išli igrati nogomet u novce, bilo je i kockara sa životom, i neki su prokockali život a neki vješto koristili gužve, koje, priznaćemo, nisu falile u zadnjim desetljećima.

I kad sam imao nešto imao sam za druge, meni to itako nije trebalo.

Doduše sam imao ponekad knjige za čitati. Poslije kad sam radio imao sam obimnu biblioteku. Današnjica obimno pokazuje da su knjige samo smetnja. Nužno zlo. Koje ove nove tehnologije potiskuju i izbacuju iz uporabe.

I točka.

Znači, nisam nikad imao ni ono što imam.

 

 

***

 

da mi je

pola ovog što imam

dao bih

polovicu drugima

 

knjiga MOJE OZBILJNO NEOZBILJNE GLUPOSTI

 Knjiga aforizama Stjepana Oroza,

MOJE OZBILJNO NEOZBILJNE GLUPOSTI,

vlastita naklada autora, 

nepoznato mjesto,

nepoznata godina izdanja 

Evo knjige koju možete pročitati u manje od sat vremena.

I tako možete svaki dan po sat vremena i bit ćete sintonizirani sa knjigom. 

U knjizi je prisutna "narodna mudrost" u Orozovoj produkciji.

Premda se ne slažem sa prostim riječima i psovačkim rječnikom , knjiga osim banalnosti ima i dubinskih  promišljanja, oštrih zapažanja, bisera koji bi u neka druga vremena postali narodne poslovice.

Preporučujem knjigu za čitanje, ne radi lokalpatriotizma, nego zato što je izvan šablona, pa i da si postavite koje pitanje (i pitanje koji riječnik ne uporabljivati).

knjiga Sava od Posavlja

 

HAJDUCI BOSANSKE POSAVINE 

knjiga prva:

HAJDUK SAVA OD POSAVLJA

priredio i uvodna studija:

Marko Matolić

vlastita naklada

Orašje 2022

Ovo je knjiga za kolekcionare i ljubitelje lokalnog, tako da bi poznavajući ono što je na zemljovidima sitno, beznačajno, provincijski i daleko od velegradova upoznao velike stvari.

Matolić piše neumorno i dotiče vrlo napete žice na glazbalu historije tako da to zvuči. Službene organizacije i organi obično ne žele zvučnost, pogotovo ako se dira i svira ono što oni ne žele, tj ono što je njima naređeno da žele.

U tom kontekstu je i Sava od Posavlja jer buntovnik, hajduk, harambaša.

Do ovakvih knjiga se teško dolazi, ali tko želi uspjet će pronaći svoj primjerak. 

TKO JE CRN: NOĆ, PAS ILI JA

BROJ TRINAESTI

Bilo je mračnih momenata u doba moje mladosti, bilo je. Znao bih se probuditi iz kakvog pijanstva ne znajući nikakve detalje o pijanstvu i otkud se nalazim na određenom mjestu. Onda bi započela rekonstrukcija svake od tih epizoda. A bilo ih je. Bilo.

Probat ću ispričati ih nekoliko kao svjedočanstvo. Ne znam da li bih uspio razotkriti uzročnosti, povode, okolnosti u kojima se epizode pijanstva događaju. Svakako je to posao ne od nekoliko minuta koliko imam na raspolaganju.

Jedna upočetljiva epizoda je kad sam došao sa cjelonoćne proslave rođendana kod A. u Svilaju i probudio se u podstanarskoj sobi u Brodu. Išao sam u drugu smjenu u tvornici tenkova i prvo sam pitao jednog koji je bio u prvoj smjeni i bio na rođendanu je li me on dovezao autom. Zanijekao je. Imao sam crnu rupu u sjećanju. Falilo mi je u memoriji od jutarnjeg završetka fešte do buđenja. Ne znam kada ali možda uz pomoć onih koji su bili u autobusu uspio sam se sjetiti kako me budio kondukter zbog karte ali kako nisam ništa uspio ni reći. Sjećanje mutno kako taj u plavom mantilu pita kud ideš, karta itd a ja nastavim spavati faktički u nesvijesti. To sam jedino uspio dozvati u memoriju Kako sam izašao iz autobusa, prešao preko pruge ( u ono doba vlakovi su svakih toliko prolazili, 200-300 što teretnih, što putničkih dnevno) i došao u sobicu, ne znam. Crna memorijska rupa. U šali bi se moglo reći: automatski pilot uključen, ali po meni anđeo čuvar postoji. Što bi se to desilo: jednostavno bih na kraju fešte, u zadnjim momentima ispijao sve veće i žešće količine alkoholnih napitaka, vrlo često na veselje ili na sprdnju sustolnika. Na kraju bih još budan ali bez svijesti hodao, govorio gluposti bez smisla ili izvrčući realnost, jedanput sam u toj fazi vlastitog oca nazivao prijateljem fotografom i molio ga da me fotografira (i to su mi rekli, ne sjećam se činjenica).

Zašto sam išao preko svih tih granica, jer se to desilo mogo puta? Da li sam htio dokazati da ja mogu više nego drugi? Mogu li okrivljivati sustolnike zato što sam pristao biti žrtva? Da nisam bio ekstremni primjerak sredine koja je promovirala alkoholizam i slično? I ovi stihovi postavljaju pitanja:

***

noć

crn

 

da l pas

da l ja

 

da l crn

SPORA PITANJA BEZ BRZIH ODGOVORA

 

BROJ DVANAESTI

 

Ni onda nisam pratio tisak jer je to bila skupa razonoda za obične smrtnike. Bogu hvala. Jedna gospodična mi je ispričala o mrtvom novorođenču koje su bili pronašli blizu autobuskog kolodvora u kontejneru za smeće. Ne znam nikakav detalj, ne znam ništa o tome što se u realnosti desilo. Ali su moje emocije bile ranjene, teško ranjene. Sve što sam ikada pisao bio je odgovor mojih emocija na stvarnost, vrlo često jako surovu stvarnost. Moja odbrana i moj izliv koji su se kanalizirali u riječi. Često neshvatljive i samom meni. Ali moram priznati kako se taj sistem odgovaranja i reagiranja na stvarnost, na život i probleme, pa i na radosti i na ostalo, ponekad pokazo i dobar, i plodotvoran.

Postavljao bih pitanja. Vrlo rijetko bih dobijao odgovore, pogotovo je sigurno da ne bih dobijao brze, instantne odgovore.

Neki odgovori bi stigli poslije desetak godina, znači vrlo brzo. Neki nakon pedeset. Neke zasigurno nisam znao dešifrirati.

 

 

 

NOVOSMRĆENČE

                             (onima koji

                                     to nisu)

 

slijedi da ti psine

rasut mozak ližu

o gdje si ga ostavio

zar u klozet

našeg kolodvora

 

 

 

 

 

SLOBODA GOVORA

 

BROJ JEDANAESTI

 

Nije bilo slobode govora u ondašnjoj Jugoslaviji. Neke riječi i neki govori su i onda bili zabranjeni. Tako htjedoh dosjetkom reći: "Dolje crvena zemlja!" u kojoj su vladari bili crveni buržuji a između ostalog tako su bile posložene i boje državne zastave (plavo-bijelo-crveno). Mada se nitko nije dosjetio u onoj raspadajućoj tvorevini na što aludiram. Pogotovo ne oni iz milicijskih organa.

Doista, već u onom sistemu bilo je dosta razgraničeno ono što smiješ reći i ono što se šapuće. Primjer je povjest naših djedova, ujaka, stričeva i svih koje nikad nismo upoznali jer je to pogotovo u našem kraju bila tabu tema. I zato su nastale dvije paralelne istorije: ona službena koja se galami na sve strane i ona koja se šapuće.

Možda je ono ondašnje bilo samo preludij u ovovremeno.

 

POSLIJE BITKE

 

gore nebo

plavo od suza bogova

dolje zemlja

crvena od krvi ljudi

LUBENICE I LITERATURA

 

Nedavno sam počeo prodavati lubenice koje je uzgojio Spajki. Naravno da sam objavio i na socijalnim mrežama kako se radi o originalnom svilajskom produktu i obećao većim kupcima na dar knjigu svilajskog književnika. Čudna kombinacija: književnost i lubenice.

Kad bih išao kako se išlo prije sa kolima po selima, što bih izvikivao: lubeeenica i knjiiiževnosti? Nije baš skladno.

Lubenica i literature? Lubenica i pjesama? Lubenica i knjiga?

Kako bi najbolje išlo?

Krompira i eseja? Paprika i romana? Paradajiza i znanstvene fantastike? Patlidžana i pripovijetki?

….

SPOMENIK PALOJ REVOLUCIJI

 

BROJ DESETI

 

Poslije sam bio preimenovao ovu pjesmu u SPOMENIK PALOJ REVOLUCIJI. Jer osamdesetih je ona revolucija koju smo učili u školi već padala. Urušavala se.

Danas gledam kako na sve strane niču neki novi spomenici. Jako je dobro spominjati se istorije, povjesti. Nije dobro rušiti jedne spomenike i postavljati druge. Nije dobro ni isticati neke povjesne događaje a ostale sakrivati.

Najbolje bi bilo reći istinu.

Najbolje je živjeti u istini.

SPOMENIK REVOLUCIJI

 

daleko ovdje

mi smo

nasade krvi stoljetne

tragedijama poorane

 

a jedva davno

sjećam se

komedija

BUĐENJA, KASNO BUĐENJE

BROJ DEVETI

 Ovim tekstom sam dokazao koliki sam bio sljedbenk svake novatorije. Bio sam zatrovan čitanjem polupornografske američke literature, bio sam zatrovan filmskom produkcijom a da i ne govorim o propagandi rock n roll kulture. Imadoh i onda komadić kritike u sebi, ali je bio zagušen. Nisam razaznavao između svih tih silnih istina koje su nam izvikivali sa silnim megafonima i na koje su upirali silne reflektore koja je prava. A zapravo su nas, mene odsijecali od korijenja da bi mogli stvoriti pokretnu marionetu, u čemu su i uspjeli. U mome slučaj. A i u slučaju milona drugih. Možda i milijarda drugih.

Buđenje je teško poslije toliko silna opijanja.

I potvrđujem da je samo Božja milost uspjela probuditi me. Makar malo probuditi me.

 

PENIKS

 

iz krvi u krv

krivi il pravi

lažni il snažni

 

idu heroji

 

GORKE ČINJENICE

BROJ OSMI

Živimo u civilizaciji koja je po mnogim aspektima ubojnička. Ubijanje je praktički jedan ritual koji se skoro bio iskorijenio dolaskom krišćanske civilizacije i krišćanskih vrijednosti. Ne trebamo zaboravljati koliko su iznad svega vizualni mediji u zadnjih 100 godina promovirali to, ubijanje. Danas smo na prago ozakonjenja eutanazije, a da ne govorim o ubijanju nerođenih beba...

Ja sam već govorio o tome, jer sam i sam

isto činio. Financirao sam jedan abortus. Nisam ni znao da financiram ubojstvo bebe. O tome sam dao intervju u Italiji (Vita Nuova - Trieste) a poslije je prevedeno i kod nas(Glas Koncila).

Koliko još ima gorkih činjenica za koje ne znam ni da postoje?

***

 

kad te ubiju

sve te zaboli

tako da zaboraviš

najveću bol

živjeti

ZAUSTAVIMO GLOBALNO PSOVANJE

 

BROJ SEDMI

Mia Begović je za ovu pjesmu (dolje) rekla da sam muški šovinista. Govorim o 1987. kada je ova glumica bila gost u Amadeusu kod Ante Prkačina i kada joj je Borislav Stipić pokazao  pjesmu. Ja sam bio samo tamo u prikrajku i nikome nisam smetao niti sam išta značio, kao što je činjenično i sada. Isto tako neki dječak je u Lapidariju na Jutru poezije kada sam podijelio prve "samoizdaje" povodom iste pjesme trčao do svoga tate i pokazivao mu izuzetno opsceni naslov.

Što uistinu i jeste. Onda sam pokušavao skrenuti pozornost tim nekim opscenostima. A zapravo sam potpomagao ondašnje društveno kulturno uređenje u razvoju ne samo opscenosti nego u rađanju jednog pornografskog društva.

Danas manje više cijeli globalni svijet živi tu pornografiju.

Evo ne kažem da zamislite vaše djedove i bake, možda bi upečatljivije bilo pradjedove i prabake zamisliti da zakorače u ovaj naš svijet: što bi rekli?

Kako smo odjeveni? Pogotovo nježniji spol – zar ne bi rekli: otkud tolike kurve? Otkut tolika raskalašnost, golotinja, psovanje? Činjenica je da je jako teško pronaći osobu koja ne koristi psovke kao poštapalice. Opscenost i bezobraznost i svaka vrsta nedoličnosti je osvojila cijeli svijet zahvaljujući i meni. I vama zahvaljujući. 

 

 

 

MOJOJ KURVI

 

ta tvoja ruka

zagrljaj

nema ga na mome

ramenu

odnese oluja

na sablje

 

posudi mi čašu života

pustinjo

 

sad da pada sunce

volio bih sad

kao hridina

NAJKRONIČNIJA KRONIČNOST

 

BROJ ŠESTI

 

U ono doba sam čak započinjao i razmišljati. Tako sam proizveo razmišljanje o kroničnom pjesniku. Mnogi iz onih mojih/naših lutanja po "životu" noći i mraka su završili u drugim kroničnostima. Možda čak najmanje kroničnih pijanaca. Kronične pijance su proizvele predhodne generacije. Mogao bih nabrojati množinu kroničnosti, od kroničnog skupljanja novca do kroničnih ratnika. Ali ću se zadržati na najkroničnijoj kroničnosti današnjice: samoći. Ta je obilježila prošlo a i početak ovog stoljeća. Ja sam ju isprobao u ustostručenoj dozi. Kako? Tako: klasični proizvod ovdašnje civilizacije. Toliko je napumpano JA (Ja najvećim slovima što postoje) da se od majčine sise jedinka odvoji i postane individualac, jedinka i to jedina jedinka. O tome ću jednom poduže pisati. Sada je dovoljno da kažem kako sam vidio oženjene i udane koji su toliko usamljeni. Vidio ogromne gomile usamljenika. Vidio samoće neprebrojive. Najveća kroničnost današnjice. Ponavljam – SAMOĆA.

 

 

 

***

 

dok je vina

naiskap

i dok žena

kronični pjesnik

a bez vina

a bez žena

nema

znam zbog čega

SVI MISLE DA MISLE

 

BROJ PETI

 

Već sam govorio puno puta kako sam bio izbačen iz kolotečine ondašnjeg obrazovnog sustava, a pogotovo iz literature, tako d

a sam odlutao u vrlo razne predjele čitanja. Od Freuda preko Nitschea sve do najraskalašnijeg tipa literature. Iz čega sam se na jedvite jade probudio. Zapravo rat i predratni period su me izbacili iz tog sustava razmišljanja.

Tako sam i ovaj razgovor sa Stvoriteljem obavljao u tome tonu. Mislio sam da je vječnost na zemlji. Mislio sam da zemaljska vječnost postoji i da ne prolazi. Ono što uobičajilo se bilo među mladima iz dvadesetog stoljeća, točnije iz druge polovice dvadesetog vijeka.

Danas se to nažalost pretvorilo u općenito mišljenje. Svi misle da ne postoji nebo. Svi misle da je ovdje vječnost. Svi misle da misle.

 

***

 

u igri s tobom

zalažem kartu do neba

ako dobijem

povratak volim

ne gubim nikad

USMJERENO OBRAZOVANJE

 

BROJ ČETIRI

 

Kada sam započeo javno pisati i čitati stihove u grupi koja se sastajala ponedjeljkom bijaše množina djevojaka koje je profesor Ivo Križanović organizirao po literarnim sekcijama te bi prije odlaska na studij u velike gradove dijelile svoje stihove sa nama, provincijskim pjesnicima. Tako je bilo i nekoga iz četvrtog E razreda iz gimnazije, a koje su onda zvali matematičari, jer su se pripremali za studij matematike ili tako nešto. To je bilo ondašnje usmjereno obrazovanje. Koje je po Šuvarovim reformama potrefilo kompletnu našu generaciju. Prve dvije godine obrazovanja bile su sa istim programom u sve četiri slavonskobrodske srednje škole: gimnazija, ekonomska, poljoprivredna i industrijska. U gimnaziji se naravno tražilo najviše znanja i nisu se svi mogli upisati tamo poslije osnovne škole, samo odlikaši i oni vrlo dobri. Poslije prve dvije godine "usmjerenog obrazovanja" svatko je birao svoj smjer, svoje zvanje, svoju budućnost. Ali i tu se bodovalo po uspjehu u prva dva razreda. U industrijskoj, poljoprivrednoj i ekonomskoj se tražilo manje znanja tako da su i osrednji učenici postizali odličan uspjeh, dok su oni odlikaši u gimnaziji s mukom dosezali vrlo dobar uspjeh zahvaljujuć strogoći i pubertetskim godinama. Tako su se u one najtraženije smjerove upisali najlukaviji. Doljepotpisani može posvjedočiti da u zadnje dvije godine srednjoškolskog obrazovanja nisam učio ništa novo, pogotovo matematika ili jezik. U četvrtom razredu sam uspijevao rješavati 5 od 6 grupa testova za sve sudrugove koji su sjedili u zadnjoj klupi. Za sebe nisam uspijevao rješavati, ali nije ni trebalo, jer me profesorica koja je smišljala 6 grupa testova nije mogla oboriti jer sam imao sve u malom prstu.

Tako sam ove stihove posvetio matemačiarima iz gimnazije, gdje sam po svemu pripadao, ali me obrazovanje usmjerilo na drugu stranu.

 

MATEMATIČARIMA

                        (četvrtom E)

 

ako je život

hazardna igra

(pa se igra)

ne ulažem sve

da bih gubio sve

 

ulažem ništa

dobijam dvostruko

ŠTO JE "ŽIVOT"

 

BROJ TRI

Kako se u vrijeme moje mladosti, koja se odvijala u komunizmu socijalističke Jugoslavije, vrlo popolizirala zapadnjačka konzumistička kultura, tako se moja mladost pretvorila u posjećivanje kafića, diskoteka i slično. Vrlo se dobro sjećam kako bi netko od poznanika, kolega, drugova, prijatelja u predvečernjim ili večernjim satima naišao i pitao:  "Hoćemo li u život?", što je značilo, hoćemo li negdje u kafić ili drugdje slično. A to, kakav je bio život? Išli bismo od kafića do kafića i ako bismo imali novaca onda bi se pilo. Dokle ima novaca. U zadimljenim kafićima. E da, u ono doba svi kafići su bili zadimljeni. Nije postojala zabrana pušenja. Tako da je najgore prolazio onaj koji ne puši.

Sve se pretvaralo u opijanje, u neko vrludanje tamom po tom "životu". Nekog je to uništavalo, kao što je uništavalo mene, a netko je plivao i po tim vodama. Ali sam znao da se sadržaj prazne flaše ne može izgubiti, da je vječan. Nemam pojma otkud sam znao. Ali je bilo to znanje ukorijenjeno u meni. Nije ga uspio uništiti ni dim, ni rock n roll, ni alkohol niti išta što su nam servirali kao dobrotu. Njihovu dobrotu.

 

život je

sadržaj prazne flaše

kad se rasprsne

ostaje

 

MRIJETI IL UMRIJETI?

 

BROJ DVA

Tisuću devesto osadeset sedme prilikom prvog odlaska KOH-a (Književna omladina Hrvatske) iz Slavonskog Broda pod dirigentskom palicom Borislava Stipića na Jutro poezije u Zagrebu, gdje nas je ugostila Ruža Orešković, i gdje su bili i Sead Begović i Josip Sever, i još ne znam tko, prekucavao sam prve samoizdaje sa indigo papirom. Znam da je išlo maksimalno šest onih tankih listova i bio sam dva tri puta prekucavao ovu prvu samoizdaju. To je bila prva prilika gdje sam dijelio te "smotuljke" (tako ih je nazvao B. Čegec prilikom poetskog gostovanja u Slavonskom Brodu). Valjda zbog prekucavanja izašle su one kratke poezije, i to je upalilo kod publike. Pa sam zbog toga nastavio do danas sa samoizdajama.

Da, bijaše to upravo izdaja duše. Samo izdaja bez dodataka. Bez začina. Negdje u nekoj periodici sam bio pročitao da u Rusiji tj ondašnjem SSSR-u, rade samizdat, pa sam i sam isprobao

I kao prvi tekst sam stavio BIOGRAFIJA // rođen je/živi/postavlja pitanje/mrijeti/il/umrijeti. U ono vrijeme, kao i sada, nisam imao nikakvu biografiju. Ali me je potrefilo to vječno pitanje svakoga tko se rodi: mrijeti ili umrijeti, živjeti ili se pustiti struji života, umirati podnoseći muku života ili umrijeti i biti mrtvac koji hoda, zombi...

Pjesma

 

JEDANPUT

 

jedanput se živi

a koliko puta

se plače

 

jedanput kad plačeš

život ti

procuri iz očiju

VISKI I NEDOSTAJANJE

 

BROJ JEDAN

 

 

Zašto sam izabrao pseudonim F. M. neDostajemiviski?

Osamdesetih u Slavonskom Brodu, gdje sam već radio u tvornici tenkova, te sam se bio uključio u KOH (Književna omladina Hrvatske) pri Centru mladih i koji su izdavali LOB (List omladine Broda) a u istoj zgradi je bio i Brodolom – humoristički list u kojem sam se prvi putpotisao sa F. M. neDostajemiviski.

U ono vrijeme sam istraživao svu pristupačnu literaturu te sam tako jednom prilikom čuo kako Desanka Maksimović spominje neki festival poezije, sajam knjige ili nešto slično, ne sjećam se točno, govoreći kako u toj šumi od imena se svatko izgubi. Čini mi se da je spomenula cifru 5000 autora. Pa se ti snađi i pronađi nešto i nekog. Onda sam složio inicijale sa šaljivom frazom kako mi nedostaje viski u optičku varku, tako da je podsjećalo na omiljenog mi Dostojevskog.

I optička varka je doista palila jer su već u LOB-u neki primijetili, pa otkad je to Dostojevski pisao pjesme.

Otada je to i ostalo, mada mi je sijekovčanin Duško Trifunović bio napomenuo da se potpisujem sa imenom i prezimenom.

 

 

IZABIR

 Teško je biti. Danas. Postoji milion i jedna propaganda. Možda i više. I biti je zato postalo teškoća. Jer je najlakše se sakriti ispod. Te neke proizvedene stvarnosti. Za pobjeći iz istine.

Jedini problem svih proizvoda je rok trajanja. 

A činjenica je da imamo original, imamo ne proizvod iza koga se moramo skrivati radi prikrivanja, već imamo istinu. 

Istina koja često boli, istinu koja razara lažne proizvode.

O molitvi i novčiću

 

NOVČIĆ I MOLITVA

 

Davnih godina, kad sam se bio preselio u Trst, stanovao sam u jednoj zoni gdje bijaše jako teško pronaći parkiralište pa sam kružio po onim kvartovima svake večeri poslije posla. I često sam parkirao pored crkve i ulazi bih u crkvu na koji momenat. Tako bih se često zatekao za molitve krunice. I sviđala mi se ta molitva. Čak jednom prilikom za silno jake bure kapelan, koji je predvodio krunicu, me zamolio da ostanem odgovarati jer nije nikog drugog bilo.

Često bih prisustvujući molitvi čuo i osjećao kako sklad i harmonija glasova postaje sve savršenija kako bi odmicala molitva. Tako jedanput kada se činilo da je molitva jedna savršena melodija oko zavjetnih oltara jedna je mama sa djetetom palila svijeće, što je tamo bilo uobičajeno, i u jednom momentu djetetu je ispao novčić i taj zveket novčića je raspršio savršenu melodiju molitve u množinu glasova.

poezija 2022

 

TKO ZAŠTO KAKO OTKUDA ČIME...

 

poeziju ne piše

nitko

poezija se

samo prepisuje

odnekud daleko

tamo gdje čovjek

nema pristupa