16
Ovako je završavao
prvi samizdat. Samoizdaja sam bio nazvao. Javno progovaranje koje je prilično
bolno, meni je bilo bolno. Stojiš iza onog što si napisao. Stojiš čitavu
vječnost.
Drugo je bilo kad
sam pisao po zidovima. To nije trebalo potpisivati. Kao ni urezivanje u koru
drveta (bio sam ispisao jednu cijelu šumu simbolima, tajnim pismima, koja nisam
mogao javno izreći, jer sam bio stidljivi pubertetlija).
Ovo nisu bili
prvi moji zapisi. Bilo je tih zapisa na gomile. Šifrovanih jezika bilo se
razmnožilo u meni na gomile.
Danas uzalud
pokušavam prevesti sve te šifrovane jezike na neki razumljivi jezik, na neki
jezik koji će razumjeti makar neki. I čini se da mi je trud uzalud. Čini se,
ili je to najstravičnija stvarmost, da se tih šifrovanih jezika toliko
namnožilo, da nisam bio unikat, već da se u svakom namnožilo tih
nerazumijevanja. Nitko nikog ne razumije, dok većina nas ne razumiju ni sami
sebe.
P(R)OGOVOR
Osvrćem se i buljim.
Kažu da sam htio
nešto rećo. A meni
se čini:
progovorio sam.
svibnja 1987.
SLAVONSKI
BROD
Nessun commento:
Posta un commento