RUŠEVINA STVARNOSTI

Fotografsko pričanje naše može biti vrlo nesiguran faktor jer mi ljudi, makar imali i tisuće dronova i ostalih pomagala kojima fotografiramo, uvijek je samo naše fotografiranje. Ne kažem da je nerealno. 

Kažem kako je čovjek samo čovjek sa svime što je ljudsko. 

Većina nas, velika većina je ograničena. Ja podržavam da je danas ograničenost porasla zbog mnogih faktora a najviše zbog propagandnih. Naši očevi, djedovi, pradjedovi su mnogo manje znali od nas ali su bili manje ograničeni. Imali su direktan kontakt sa stvorenim, prirodom te se nisu tako olako davali zavoditi u novatorije. 

Ja uglavnom ne znam kako su živjeli ti naši preci. Znam da je većina svih tih života bila patnja, borba za kruh. Nije bilo ni množine lijekova a ni mašina i strojeva koji su pomagali u svednevici. Ali je sasvim sigurno da nije bilo ni toliko stresova, nije bilo ni toliko nečasnih riječi. Manje se živjelo u laži. Više se živjelo u istini.

Ja sam rođen 1964. godine i dobro se sjećam kako se živjelo prije odlaska u Njemačku, Austriju, Švicarsku...

Kuće su bile nevelike. Nas šestero u tri sobe. Kupanje u limenom koritu, voda zagrijana na šporetu. I zamisli: još su moji roditelji iznajmili bili na neko vrijeme jednu sobu jednom učitelju (Anto Šestan, čini mi se zvao) koji je poslije odselio u neku drugu kuću i koga je upucala neka "navodno ljubomorna" na putu pored kuće djed Bariše Grgića. Dugo je na fasadi te kuće bila rupa od prvog metka jer je ubijeni uspio prvi pucanj skrenuti. 

Dakle, te male kuće su bile pune. Pune svijeta, tako se onda govorilo. Nas koji smo igrali nogomet ispred crkve bilo je najmanje dvadeset. I tako se igralo na svakom raskršću, utvaju, gdje god se moglo. U svilajskoj školi u osam razreda je bilo dvadeset odjeljenja po četrdesetak đaka. Plus područne škole do četvrtog razreda u Gornjem Svilaju i Vrbovcu. Danas su velike kuće uglavnom naveliko prazne. Zažive dva tjedna ljeti i eventualno dva zimi. I sve se čini ruševina negdašnje stvarnosti. I one obnovljene ruševine i one neobnovljene ruševine.

***

kako ja kažem

tako će biti

ili

da budem iskren

kažem uvijek

već kako je

o.k.

dakle

kako ja kažem

tako će biti

LOPTA

Otkad je popularizirana, djeci je lopta jedna od najdražih igrački. Malo nas je koji je nismo šutali, bacali, lovili... 

U školi su nas naučili da je i naša planeta okrugla, kao što vidimo da je na nebu sunce i mjesec. Mene su vrlo zainteresirale mjesečeve mijene i zašto su mjesec i sunce veliki pri izlasku i zalasku? Ili zašto čovjek nije više išao na mjesec? Ili zašto se o nečemu šuti naveliko a o drugom se galami neprestance?

Danas se loptom često prikuje nemalo cijelo čovječanstvo za televiziju. Kad se prenose svjetska loptaška takmičenja. Činjenica. A što je televizija? Medij = medium = između ostalog znači i posrednik između ljudi i duhova. Kakvih duhova? Vrlo je očito kakve duhove prenose televizijski kanali i danas se može govoriti o ovisnosti. O ovisnostima. 

Evo jedne stare slike koju mi je ispričao jedan profesor zemljopisa u mirovini, a koju svi možemo posvjedočiti da je istinita. Djeca su uvijek aktivna i skaču, urliču, ne možeš ih zaustaviti i smiriti. Upališ im televiziju i ispred slike koja prolazi kroz taj medijum djeca su blokirana. Ne mrdaju. Paralizirana. 

Samo ću se sjetiti kako smo kao djeca oskudijevali u mnogočemu, pa tako ni televizijski aparat nije imao svaki dom. Sad mogu tvrditi: koja sreća za nas.  Igrali smo svega što se može zamisliti, išli u istraživanja prirode i okolice kad nismo morali raditi u polju ili kod kuće. Igrali smo i lopte ako je bilo prilike. I ako bi imali loptu.

***

djeca

ogledalo života svijeta

šutnuše do neba

loptu

zvanu planeta