DRUŠTVO IZ ĆOŠKA

 

32.

 ili

UTJECAJ RADIJSKIH "ŽELJA ČESTITKI I POZDRAVA" NA DRUŠTVENI POREDAK

Zasigurno bi ovaj fenomen koji je izašao iz birtijske ciganske muzike preko radio Šabca i sličnih te se raširio uzduž i poprijeko Balkana i tamo gdje ima balkanaca bio alfa, bio prvi, bio slovo "a", u poretku ego-narcisoidne kulminacije koja je eksplodirala u drugoj polovici prošlog stoljeća. 

Zašto je pojedincu ili grupi pojedinaca toliko bitno spominjanje imena, toliko bitno skrivati se iza glasno izvikivana imena? To je jedan dio tog fenomena: "nek se zna da sam ja 'Ja' , jedan koji drži do sebe". Drži se autoreklame, drži do imena, drži se čvrsto kormila svoga broda, makar tonuo.

Jedan drugi dio je zavist, to jest izazivanje zavisti. Ima ih koji slušaju cijeli dan takve programe i umiru od zavisti: "ovaj cijeli dan naručuje". A ne slušaju ljudi da bi samo bili zavidni. Slušaju da bi znali što se dešava, slušaju da bi slušali što se najviše naručuje i u kakvim zgodama pa da bi u svoje vrijeme i oni mogli naručivati. 

A kad ovi naručivači/slušači pod utjecajem opojnih sredstava započnu sami pjevati - jedini spas je otići toliko daleko gdje te ne doseže domet razglasa.

Analizirati ovaj tip glazbe bio bi obiman studij.

Danas se nešto od toga naručivanja/slušanja pretvorilo uz pomoć društvenih mreža u "lajkove",  u brojeve pregleda, u brojeve podjela itd. Stvaraju se i nove poslovice: "ima 1000 prijatelja na društvenim mrežama a u realnosti nema nijednog čak je neprijatelj i sam sebi".

Ali izvikivanje "samo za društvo u ćošku" i danas je glavni moto možda čak cijelog društvenog poretka koji nas je okružio. Društvo je u biti stjerano u ćoškove elite i onda oni najuspješniji izvikivači izvlače 'pare' pjevajući kako želi društvo iz ćoška. Televizija, radio, novine, vlasti i svi igraju i pjevaju kako naređuju netko iz nekog ćoška, netko nevidljiv. Jedini koji ne želi da mu se izvikuje ime. Anonimni egoist koji dobro plaća sve koji mu ispunjavaju želje. Kad mu uzfali za plaćanje ovih svojih pjevaca/izvršilaca uzme od sirotinje.

A

BE

CE

D

ako

bi

cijelovom

časti

ćutati

dali

dželatovim

đonovima

enciklika

flore

govorom

hulnim

iznad

jadnog

kosmosa

(litice

ljušture

mjerila)

ne

njišući

okrajka

prstena

rađena

samo

šablonom

tabuta

umori

vas

za

života

LJUBAV NIJE DRŽAVA

 

31

Što je država kad zasigurno ljubav nije? To pitanje ću ostaviti nekim drugima neka se njime bave. Govoriću o ljubavi, o granicama, o nezaobilaznim činjenicama koje su postavljale jedne granice a rušile druge.

Tko nije svjedok izvršitelj je.

U tekstu ispod sam svjedočio da za ljubav između muškaraca i žene se čini sve. Kad se, i ako se ostvari ljubav onda se ulazi u granice ljubavi koje su određene kao što su određene putanje mjeseca, sunca, zemlje... i sva skretanja svakako su izlazak iz putanje s velikim mogućnostima katastrofalnih posljedica. Onaj koji misli da to nije tako, vara se, živi u laži. To sa sigurnošću mogu tvrditi jer sam i sam živio u velikim lažima. 

1988. godine sam živio šest mjeseci sa jednom raspušćenicom i zagovarao apsolutne slobode svega pa i seksualne. Nakon što me ista ostavila ostao sam toliko ranjen, toliko zastrašen, dizorjentiran, slab i nemoćan da mi je trebalo 20 godina da se približim drugoj ženi. 

Granice koje su srušili šesdesetosmaši su proizvele toliko jada i nevolje da je to neprebrojivo. Dovoljno je samo reći: rastave brakova koje razorile toliko djetinjstava, žene i muškarci koji su otkinuti od svog čvrstog pristaništa i postali plutajuće olupine koje se sudaraju kako okolnosti potrefe, nerođena djeca koja su ubijena pobačajima... i ne treba zaboraviti ni pijanstvo koje ima duboke korijene pa samo potpomaže u razaranju.

Ali ljubav postoji, to je nepobitna činjenica. Može se napraviti test: ako stvara, daje pravac harmonije, donosi trajnu, stabilnu radost i u biti se ne rastopi kao san onda najčešće nemamo suprotne rezultate.

LJUBAV NIJE DRŽAVA

ono što sam ja znao raditi

i ono što si mi znala raditi

i ne samo to

to je ljubav

i kad plačeš

i kad oćeš

i kad nećeš

to je ljubav

najgore je što te nema

što mi cvijeće pred očima vene

i kladim se

da je tako i tebi

pa opet se u misli vraćam

najgore je što nas nema

a i to je ljubav

jer pio sam i pio

i uglavnom pio

vidiš

skoro pa pijan

a tebe

ni daleko od mene

korak dva pet il pedeset

ne pitam

ljubav nije država

ljubav nema granica

JEDNODIMENZIONALNO

 

30.

Prvo i prvo: potpisao sam ovaj doljnji tekst i ne želim sada pisati opravdanja kako  bijaše nam sa svim mogućim sredstvima utuvljeno u glavu mnogo toga, to sam već više puta ponovio.

Drugo i treće i svi brojevi po redu ću se ispričati ne samo ženama koje sam uvrijedio ovdje i na drugim mjestima, nego i svima koje sam vrijeđao, zapravo i one koje i dan danas vrijeđam u mojem neznanju. 

Ovim dokazujem kako smo svi mi vrlo lako ispisljivi, programljivi, podložni svim vrstama promjena i utjecaja.

I tu je ključno pitanje: kojim utjecajima smo izloženi i kako ćemo biti ispisani?  Da li možemo birati?  Da li postoji mogućnost sve kritički razmatrati iz svih rakursa? Mi koji smo rođeni u vremenima ogromnih promjena točno možemo posvjedočiti mnoge toga. Analizirati. Proučavati. 

Ali nažalost, čini se da je cenzura veća nego ikad. Čini se da postoji samo jedna dimenzija i da druge treba zaboraviti. Izbrisati. Učili smo kako je trodimenzionalno slikanje nakon dvodimenzionalnog bilo napredak. A sad možda se želi preći na jednodimenzionalno. 

Volio bih da nije istina brisanje kulture, brisanje mnogočega. Standarizacija. 

I znam da postoje granice, bez obzira koliko ih čovjek želio raširiti. 

NIŠTA NOVO

želio sam upoznati prostitutku

pitati kako

ljubav se prodaje

i

kad sam upoznao

neumornu ljubavnicu

tajne zanata

borbu za opstanak

pa

ništa novo

kurva

ko i sve druge žene

LJUBAV NIJE TEMA

Ljubav nije tema za pisanje. Ljubav je ono što treba živjeti. Ali kad si mlad, i dizorjentiran, toliko toga se zapisuje, toliko toga preplivava i zaplavljuje po papiru da puno tragova ostane. Čistih ili nečistih. 

Zašto sam bio dizorjentiran. O koliko knjiga bi se o tome moralo napisati! Jedan od razloga je bila i reforma školstva koja je pratila moju generaciju a i uopće školstvo. Ali je veći razlog bila televizija i filmovi. I propaganda. Zapravo, kad pojednostaviš i uzmeš sve zdravo za gotovo, onda ispada da je gotovo sve bila reklama:  i škola, i vizivni mediji, i literatura i tako dalje. Jedna od dizorjentacija u koju sam bio dobro zagrizao bijaše muzika. Opirao sam se novokomponovanju koje bijaše zavladala prije

moje mladosti. I otišao u drugu ružnoću glazbenu. Zapadnjačka pop scena bijaše samo bolje upakiran proizvod, ali bijaše proizvod koji je vukao ka ružnoći. Droga, alkohol, razaranje tradicionalnih vrijednosti, ubijanje mudrosti u ubijanju starog, sijedog, zaostalog, nepismenog. Postali smo bombe koje su razasuli po cijelom svijetu da razaraju harmoniju, sklad, na kraju krajeva opću ljepotu i ono vječno. Umjetnost se pretvarala u sve ružnije i ružnije. Danas su rijetke i crkve u kojima možeš vidjeti lijepo. Sve nešto apstraktno puno skrivenih simbola. A mi smo ubijali na svakom koraku naše lijepe stare koji nisu bili zatrovani mnogim ideologijama. Jeste istina da je bilo uvijek sukoba generacija. Nije istina edipov kompleks, to je frojdovsko-psihoanalitičarska naracija, književnost-fantazija moglo bi se reći. Znanstvenost mnogih današnjih znanosthi (tj znanostizama) je na klimavim nogama. 

Kad sam pisao ove retke nije još bilo disneyland sindroma. Ni mnogih drugih sindroma. Ni ovakvih kao što su sada znanostizama.

LJILJAN

o žudnjo

o peharu neispijeni

zbog tebe mrijeh u pustari ovoj

drskoj i šutnoj

a ove noći

umjesto sna

umjesto tebe

umjesto ploda

ubirem ružan cvijet

smrt

i onima što se dive

kao prevaru

i meni

i tebi

darivam cvijet