LJUBAV NIJE TEMA

Ljubav nije tema za pisanje. Ljubav je ono što treba živjeti. Ali kad si mlad, i dizorjentiran, toliko toga se zapisuje, toliko toga preplivava i zaplavljuje po papiru da puno tragova ostane. Čistih ili nečistih. 

Zašto sam bio dizorjentiran. O koliko knjiga bi se o tome moralo napisati! Jedan od razloga je bila i reforma školstva koja je pratila moju generaciju a i uopće školstvo. Ali je veći razlog bila televizija i filmovi. I propaganda. Zapravo, kad pojednostaviš i uzmeš sve zdravo za gotovo, onda ispada da je gotovo sve bila reklama:  i škola, i vizivni mediji, i literatura i tako dalje. Jedna od dizorjentacija u koju sam bio dobro zagrizao bijaše muzika. Opirao sam se novokomponovanju koje bijaše zavladala prije

moje mladosti. I otišao u drugu ružnoću glazbenu. Zapadnjačka pop scena bijaše samo bolje upakiran proizvod, ali bijaše proizvod koji je vukao ka ružnoći. Droga, alkohol, razaranje tradicionalnih vrijednosti, ubijanje mudrosti u ubijanju starog, sijedog, zaostalog, nepismenog. Postali smo bombe koje su razasuli po cijelom svijetu da razaraju harmoniju, sklad, na kraju krajeva opću ljepotu i ono vječno. Umjetnost se pretvarala u sve ružnije i ružnije. Danas su rijetke i crkve u kojima možeš vidjeti lijepo. Sve nešto apstraktno puno skrivenih simbola. A mi smo ubijali na svakom koraku naše lijepe stare koji nisu bili zatrovani mnogim ideologijama. Jeste istina da je bilo uvijek sukoba generacija. Nije istina edipov kompleks, to je frojdovsko-psihoanalitičarska naracija, književnost-fantazija moglo bi se reći. Znanstvenost mnogih današnjih znanosthi (tj znanostizama) je na klimavim nogama. 

Kad sam pisao ove retke nije još bilo disneyland sindroma. Ni mnogih drugih sindroma. Ni ovakvih kao što su sada znanostizama.

LJILJAN

o žudnjo

o peharu neispijeni

zbog tebe mrijeh u pustari ovoj

drskoj i šutnoj

a ove noći

umjesto sna

umjesto tebe

umjesto ploda

ubirem ružan cvijet

smrt

i onima što se dive

kao prevaru

i meni

i tebi

darivam cvijet