BROJ TRI
Kako se u vrijeme
moje mladosti, koja se odvijala u komunizmu socijalističke Jugoslavije, vrlo popolizirala zapadnjačka konzumistička kultura, tako se moja mladost pretvorila u
posjećivanje kafića, diskoteka i slično. Vrlo se dobro sjećam kako bi netko od
poznanika, kolega, drugova, prijatelja u predvečernjim ili večernjim satima
naišao i pitao: "Hoćemo li u
život?", što je značilo, hoćemo li negdje u kafić ili drugdje slično. A
to, kakav je bio život? Išli bismo od kafića do kafića i ako bismo imali novaca
onda bi se pilo. Dokle ima novaca. U zadimljenim kafićima. E da, u ono doba svi
kafići su bili zadimljeni. Nije postojala zabrana pušenja. Tako da je najgore
prolazio onaj koji ne puši.
Sve se pretvaralo
u opijanje, u neko vrludanje tamom po tom "životu". Nekog je to
uništavalo, kao što je uništavalo mene, a netko je plivao i po tim vodama. Ali
sam znao da se sadržaj prazne flaše ne može izgubiti, da je vječan. Nemam pojma otkud sam znao. Ali je bilo to znanje ukorijenjeno u meni. Nije
ga uspio uništiti ni dim, ni rock n roll, ni alkohol niti išta što su nam
servirali kao dobrotu. Njihovu dobrotu.
život je
sadržaj prazne
flaše
kad se
rasprsne
ostaje
