IZA KOJEG JE ISTINA

 

                    foto fm

42

Jedanput u toj mladosti sam se igrao riječima koje su često šuplje zvučale kao i u ovoj pjesmi. Šuplje riječi bi odzvanjale gromoglasno, to sam vidio u mnogim ambijentima. Pa i u poetskim. Pogotovo u umjetnosti to se raširilo u epidemiju postmodernosti. Koliko puta sam buljio u slike, slušao drndavu kakofoniju ili uporno pokušavao uhvatiti smisao nekih tekstova bez smisla.

Pa ipak, moram priznati svoju neobaviještenost i neinformiranost i naivnost i...

I ja sam pisao automatsko pisanje i to je prilično opasan proces, pogotovo kad ne znaš tko je taj pilot automatski. Ovdje se vraćam na činjenicu da uobičajeno ne znam odakle mi dolazi inspiracija. Koji spirito/duh mi vodi misli, ruku, tko in-spirira. Tako da sam neke pjesme koje sam pisao pod čistom inspiracijom, to znači neautomatskim pisanjem, uspio shvatiti desetljećima kasnije. Isto vrijedi i za nečistu inspiraciju, ovu sa automatskim pilotom - ispod šupljih riječi koje zvrče i zveče čuje se i vidi svaki sloj s kojim su premazane.

Znam da zvuči prejednostavno ali moram reći da čista inspiracija dolazi od čistoće a nečista od prljavštine i mraka. Tu stavljam točku na ovo razglabanje i znam da tko želi shvatiti već je shvatio.

Idem dalje i uvijek, do beskonačnosti ću ponavljati da odlučujemo sami što smo i što ćemo biti. Možemo, svatko od nas, pustiti se širokom putu, širokom i komotnom ulazu na koji nas upućuju svi putokazi današnjih propagandista. U protivnom kroz "trnje i drače", bez ikakve komocije i progonjeni od putokazista iz predhodne rečenice - na jednom putu, puteljku koji je težak, pretežak i ka jednom ulazčiću koji je faktički nevidljiv, ali iza kojeg je istina. 

***

posljednjem meni

posljednji tango

igraju anđele

bog uvijek zapovijeda

skršio

skrio

jednog mača

viđen od tri oka

pobjegao

priznajem

krčio put krčagom

sablasti tvorio

nježno

priznaću

da

NA PRVOM MJESTU ZLATO

 

                                                              foto fm

    
41

Baš sam se zapitao, zašto su izmišljene medalje, takmičenja, rang liste, prvo mjesto i sve slično? Zašto postoje ta neka mjerenja a koja su zasigurno, u najboljem slučaju, monodimenzionalna? Netko će mi odmah uzvratiti kontropitanjem: kako monodimenzionalna? Pa lijepo,  u svakom tom mjerenju se mjeri jedna stvar, jedna dimenzija, jedna disciplina, jedan skup disciplina. Brzina, broj bodova, broj točnih odgovora, zbroj svih disciplina, zbroj djela ili nedjela.

Idemo po redu: školski je bilo ocjenjivanje i teško je biti racionalan, svi učitelji današnjice su ljudi koje je netko formirao (a može biti i deformirao) i to se onda dobro, sa najboljim namjerama, svelo na standarde. Standardi vrijede za proizvode a za ljude je taj faktor nepouzdan.

Ispričaću epizodu iz školsko-ideološkog odgoja. U Italiji sam radio sa mnogim radnicima s područja bivše Jugoslavije i jednom prilikom sam izbacio tezu, koju sam i sam čuo, kako je Tito dobio rat a sve bitke izgubio. Jer je bio na strani pobjednika. Ulazilo se u žučne rasprave a bilo je i onih koji su Titove pobjede htjeli silom obraniti. Ali kad se argumentirano analiziralo,  vidjelo se da je u svim bitkom,  čije smo mi slavne filmove svi znali napamet, Tito uspijevao pobjeći i da je pobjeđivao idući za Rusima na kraju rata. Otprilike, priznajem da nisam povjesničar. Ali je vidljivo da nas je jedan ideološki standard odgajao i negdje proizvodio jedan učinak a negdje drugi, treći, peti - dok se stravično udaljavalo od istine u svim slučajevima. I u svim pravcima.

Još jedanput sa radnog mjesta (koje je u biti najdno društvene ljestvice) sam se susreo sa mnogim sportskim šampionima, prvacima, medaljašima - te upoznavajući ih sam vidio kako je i u tim slučajevima izmjeren samo jedan momenat nečega - dok su sve ostale komponente zanemarene. To je za naše najdno vrlo značajno da se pokaže kako svatko možda može dočekati svojih 5 minuta, mada je vrlo prozirno kako se radi o religijskom obredu. 

Ne, nemam ja ništa protiv sporta, ni takmičenja, ni ocjenjivanja, niti protiv pisanja povjesti i podizanja spomenika (Povjest pišu pobjednici, makar bili nepismeni - Vlado Karakaš), dobro bi bilo da se kritički analizira sa svih strana, dobro bi bilo da se čuje i glas sa najdna i da informacije iscure i na najdno. 

Onda možda bude mjesta za sve. 

***

na prvom mjestu zlato

na drugom srebro

ljubavi

gdje su te to sreli

a gdje su te iskovali

prevaro

na prvom mjestu zlato

na drugom srebro

ljubavi

ima brojeva

nema mjesta za nas

nema nas