BROJ DVANAESTI
Ni onda nisam
pratio tisak jer je to bila skupa razonoda za obične smrtnike. Bogu hvala.
Jedna gospodična mi je ispričala o mrtvom novorođenču koje su bili pronašli
blizu autobuskog kolodvora u kontejneru za smeće. Ne znam nikakav detalj, ne
znam ništa o tome što se u realnosti desilo. Ali su moje emocije bile ranjene,
teško ranjene. Sve što sam ikada pisao bio je odgovor mojih emocija na
stvarnost, vrlo često jako surovu stvarnost. Moja odbrana i moj izliv koji su
se kanalizirali u riječi. Često neshvatljive i samom meni. Ali moram priznati
kako se taj sistem odgovaranja i reagiranja na stvarnost, na život i probleme,
pa i na radosti i na ostalo, ponekad pokazo i dobar, i plodotvoran.
Postavljao bih
pitanja. Vrlo rijetko bih dobijao odgovore, pogotovo je sigurno da ne bih
dobijao brze, instantne odgovore.
Neki odgovori bi
stigli poslije desetak godina, znači vrlo brzo. Neki nakon pedeset. Neke
zasigurno nisam znao dešifrirati.
NOVOSMRĆENČE
(onima
koji
to nisu)
slijedi da ti psine
rasut mozak ližu
o gdje si ga ostavio
zar u klozet
našeg
kolodvora
