AMERIKA

 

21

Kada sam ovo zapisivao bio sam vatreni pobornik američke kulture i svih novatorija koje su otud dolazile. Od filmova, preko muzike i odijevanja sve do literature i filozofije, i uopće je izlišno spominjati način rada i ritam življenja koji se u cjelosti vrti oko novca (doista nije preuveličavanje reći: bog novac). Neki kažu da je to kolonizacija kulturom. A jedino što mi je govorilo malo drugačije od američkog blještavila bijaše dokumentarni film I TO JE AMERIKA (1977). Plus komunistička propaganda koja je itako imala suprotni učinak.

Zašto sam onda ovo u stihovima govorio? Tu se vidi da je poezija vrlo često neovisna o autoru. Ja pišem jedno, ruka-slova i sve govori to je zapisano a odmak vremena pokazuje da ni greške nisu nikakva slučajnost. Tako ovdje zapisujem da je moja rodna kuća najobičnija ruševina jer je pola od blata, pola od cigle i direka, i tako nikakva u odnosu na bijele vile (onda su fasade bile uglavnom bijele) koje su građane po uzoru na američki san.

A tek '92 moja kuća je srušena, A taj bijeli ritam i dan danas osvaja i osvaja u ritmu stroja. Ideološko-kulturna kolonizacija ulazi u svaku poru cijelog čovječanstva. Prije otprilike jednog desetljeća kad sam stupio na američki beton-asvalt (zemlju sam vidio tek kad su negdje nešto kopali) vidio sam jad i bijedu kakva se nigdje nije mogla vidjeti. Ulice pune ne prosjaka nego onih koji su apsolutni kontrast svem tom blještavilu laži. Onih koje je to blještavilo samljelo, sažvakalo i ispljunulo. U onom trenutku naši prosjaci su mi se činili gospoda, plemići, elita naspram tih jadnih kreatura.

Ali danas reklamna televizija pretvara svaki kutak zemlje u lažno blještavilo. U lažni sjaj ispod kojeg vire zubi grozote koji nemilosrdno proždiru.

Vraćam se na poeziju i činjenicu da je doista nemoguće predvidjeti otkud nadolaze te riječi i kamo idu. Ponavljam kako sam to iskusio puno puta. Baš kao i u ovom naslovu iz 1987.

AMERIKA

hoću da nađem svoju kuću

nema je

umjesto srušene moje

bijela

svuda taj bijeli ritam

američkih crnaca

gdje je moja zemlja

moja muza

svuda amerika

pazi

coca cola

natpisi na majicama

reklamna televizija

natpisi na svemu

svuda amerika

neću da živim neku ameriku

dosta mi je

dosta mi je bankarske politike

daj da malo živim

dosta mi je periferije života

daj da živim

a živjeti nije amerika

ULIČNE SVJETILJKE

 

20.

Puno sam morao uzdisati i zato sam, kažem u ovoj pjesmi, palio cigarete a kojih je svejedno bilo malo i bile su kratke za spaliti ono malo duše što mi je bilo ostalo. Uzdisao sam zbog puno toga. Čovjek kad ima dvadeset i koju ima puno razloga za uzdisanje.  Odrastao sam u dosta surovom ruralnom ambijentu. Nisam bio mažen od života. Ali sam pravu surovost svijeta tek u gradu otkrio. Zapravo, do dana današnjeg sam nastavio otkrivati surovost i nehumanost velikih urbanih centara. Što je naselje brojnije to je ambijent složeniji i, po mome ruralno-urođenom nahođenju, brutalniji. Ovo mogu reći zato što sam svjedok otuđenja čovječjeg svojstva od čovjeka. To je neka vrsta pretvaranja čovjeka u stroj, mašinu. Dosta neuspješan u cijelom svom trajanju ali uporno guran naprijed bez obzira na cijenu i posljedice. Procvale su

sve vrste dušobrižnih liječitelja nauštrb klasičnih ispovjednika, uzelo se producirati nekoliko konfekcijskih tipova osoba eliminirajući one druge, različite raznoraznim vrstama procesa. A danas se pribjegava ostvarivanju distopija pripremajući mase medijskom edukacijom koja je vrlo uspješnija u metropolama. Što su svjetla grada? Vidio sam u predbožićno vrijeme blještavilo gradskih ulica, vidio sam prolazeći mnoge gradove mnogo blještavila. To je otprilike kao ulična lampa za noćne leptire: lete oko nje privučeni svjetlošću dok se ne sprže.

TENDENCIJA DA UMREM

ja sam običan čovjek

s malo dobre volje

teške se misli kote

da makar

da malo skinem

pa hitnem

pouzdan tisuću i jedan puta

da nemam tendenciju postati cezar

ja sam neobičan luđak

kratke su mi cigarete

za sve uzdahe

koje trebam

a pitaju što pušim

pedest sedam kažem

relativno su jevtine

a što pijem

tendencija je da umrem

BORBA SA NAJVEĆIM NEPRIJATELJEM

 

19.

 Odlučujuće bitke se vode u nama samima. O koliko odluka moramo donijeti u životu! I razmišljati: je li to ona prava odluka? Možda sam trebao ovako ili onako? Koliko sam puta čuo od starijih ljudi kada bih još jedanput živio znao bih kako. Znao bi kako ne praviti neke greške. Možda. Biti boj u sebi i pobijediti samog sebe znači odlučiti se za jednu stranu u sebi. Ili tamnu ili svijetlu. Ili za onu koja nam je usađena rođenjem ili za ona koju su nasadili u nas tijekom cijelog života. Onaj koji ne bije taj boj i koji ne pobijedi jednom stranom moraće to učiniti u posljednjem trenutku. To je strašno, biti zadnji boj u zadnjem momentu. I ne znaš što će nadvadati: mrak ili svjetlo. Čuo sam od nekog (čini mi se protagonist iz filma Otok /Остров/ - P. Mamonov) kako govori da se treba trenirati umiranje, treba ga uvježbavati da ne bi bili zatečeni. Možda su to naše tradicije, koje se sada na sve strane brišu, već imala u bolesnicima koji su umirali u krugu obitelji i smrti koja je bila prisutna u svakodnevnom životu. Moji roditelji su sa svojih trideset i kusur godina imali u ormaru pokrov za mrtvaca, kao što je to onda imala većina obitelji. Misno i svenosno odijelo i pokrov. Danas susrećemo šezdesetogodišnjake sa dugoročnim planovima. A gdje je ostala ta borba? Gdje se treba voditi taj boj? Na ekranu ga sigurno ne možemo dobiti makar bili i najbolji sa džojstikom i prelazili sve moguće livele.

Nije moguće ni odgoditi ovu borbu sa samim sobom.

 

 

 

AUTOPORTRET (II)

 

hoću

li

pobijediti

u

borbi

sa

samim

sobom