ULIČNE SVJETILJKE

 

20.

Puno sam morao uzdisati i zato sam, kažem u ovoj pjesmi, palio cigarete a kojih je svejedno bilo malo i bile su kratke za spaliti ono malo duše što mi je bilo ostalo. Uzdisao sam zbog puno toga. Čovjek kad ima dvadeset i koju ima puno razloga za uzdisanje.  Odrastao sam u dosta surovom ruralnom ambijentu. Nisam bio mažen od života. Ali sam pravu surovost svijeta tek u gradu otkrio. Zapravo, do dana današnjeg sam nastavio otkrivati surovost i nehumanost velikih urbanih centara. Što je naselje brojnije to je ambijent složeniji i, po mome ruralno-urođenom nahođenju, brutalniji. Ovo mogu reći zato što sam svjedok otuđenja čovječjeg svojstva od čovjeka. To je neka vrsta pretvaranja čovjeka u stroj, mašinu. Dosta neuspješan u cijelom svom trajanju ali uporno guran naprijed bez obzira na cijenu i posljedice. Procvale su

sve vrste dušobrižnih liječitelja nauštrb klasičnih ispovjednika, uzelo se producirati nekoliko konfekcijskih tipova osoba eliminirajući one druge, različite raznoraznim vrstama procesa. A danas se pribjegava ostvarivanju distopija pripremajući mase medijskom edukacijom koja je vrlo uspješnija u metropolama. Što su svjetla grada? Vidio sam u predbožićno vrijeme blještavilo gradskih ulica, vidio sam prolazeći mnoge gradove mnogo blještavila. To je otprilike kao ulična lampa za noćne leptire: lete oko nje privučeni svjetlošću dok se ne sprže.

TENDENCIJA DA UMREM

ja sam običan čovjek

s malo dobre volje

teške se misli kote

da makar

da malo skinem

pa hitnem

pouzdan tisuću i jedan puta

da nemam tendenciju postati cezar

ja sam neobičan luđak

kratke su mi cigarete

za sve uzdahe

koje trebam

a pitaju što pušim

pedest sedam kažem

relativno su jevtine

a što pijem

tendencija je da umrem