KOSA

 

34.

Ovdje ću dati crtice o povijesti moje čupavosti i nošenju duge kose. Dok sam bio dječarac pitanje frizure u najboljem slučaju je rješavala mama (ponekad tata) sa makazama ako ne bi mogao čiko Stijepo koji je imao mašinu za šišanje. Mada je čiko Mato bio bolji brico. Ali svejedno su to uvijek bile traume. Čak iako nisi bio ošišan "na ćasu". Sjećam se da sam jedan put poslije takvog šišanja išao na kišu da mi pada po kosi kako bi brže narasla.

Već po završetku osnovne škole bio sam prilično čupav, jer kad sam išao na ljekarsko-ideološki pregled u Zagreb za prijem u ondašnju miliciju neki od pregledača me je prilično nagrdio pitavši me da nisam slučajno Tarzan. 

Prvih srednjoškolskih godina sam se šišao od ljeta do ljeta, a onda posljednje dvije nikako dok nisam otišao u vojsku.

U ono doba sam bio jedini čupavac u okolici i izazivao sam priličnu pozornost.

Uzroka za dugokosost je bilo vrlo, počevši od Žuće (kuma) i njegove družine koji su neku "hippy modu" donijeli iz Zagreba - generacija 10-ak godina starija od mene. Ja sam u te vode zagrizao preko rock i pop zapadnjačke kulture čitajući Džuboks, slušajući glazbu, gledajući filmove - između ostalih i "sveti" film te branše Kosa (Hair -1979.).

Imao sam slavnih i poraznih momenata sa tom kosom. Bilo je djevojaka koje su jednostavno jurile za mnom, bilo je momaka koji su me i s razlogom i bez razloga htjeli tući. U Svilaju su me na jednoj oproštajnoj večeri pijanog do nesvijesti htjeli ošišati. Dok je jedna baka kojoj je moj prijatelj I. pokazao fotografiju za indeks (bijasmo upisali mašinski fakultet u Subotici) počela ljubiti tu fotku govoreći 'o moj Isuse'.

To je bilo ranih osamdesetih. Odlazeći u JNA išao sam zaobilaznim putem preko Zemuna (na šišanje) i testirao sam obavještajne službe. U Karlovcu su me doslovno dočekala dva mlada oficira obavještajca s kojima sam popio piće te me prijateljski savjetovali da idem u kasarnu te su zaključili da nisam opasan ali da me svejedno treba slijediti i pratiti. Ali to je već drugo poglavlje.

***

u ime ljepote i straha

zaklinjem sve ljude

(ako ih ima)

popljujte me

ubijte

sasijecite

jer da mrzim voljeti

POZDRAV IZ SADAŠNJOSTI

 33.

Mač je danas muzejsko oružje. 

Mada ima još djece koja se rado igraju drvenim mačevima. 

Skoro da neki i bol želi preseliti u muzej, u zaborav, potisnuti ispod neke tanke prozirnosti i glumiti da ne postoji. Bila bi suludost tvrditi da su lijekovi protiv bolova nepotrebni, nekorisni, da ih treba ukinuti. Prvi sam posvjedočiti koliko puta su me lijekovi spasili od zubobolje,  od bolova u leđima kad faktički nisam mogao hodati od bola i spisak bi bio podugačak jer s odmicanjem vremena i taj se povećava. 

Želio bih  u ovom slučaju  podvući kako živimo u društvu ili civilizaciji krajnosti. Paradiksa.Evo krenuću od spomenutih lijekova: danas ne možeš tvrditi kako su neka pelcovanja ili neki lijekovi više štetni negoli korisni, ili kako u nečemu želiš imati odgovornu odluku - ne, tako se ne može. Ili moraš cijeli paket prihvatiti ili ne možeš imati ništa. Tako nam se želi nametnuti nešto što zdrav razum raspoznaje kao prevaru. A spisak prevara bi bio puno duži od spiska lijekova. 

Kad sam bio dijete 70-ih godina prošlog stoljeća učili su nas da budemo rusofili i komunistoljupci. Desetak ljeta poznije druga propaganda nas je učila da budemo konzumisti i ameroljupci. Još desetak ljeta iza toga smo se razbježali tko god je uspio ostati živ da bismo postali uglavnom sluge, da ne kažem roblje, zna se čije. A danas, dvadesetih godina novog milenija, svi koji smo preživjeli komunistoljubizam i rusofiliju, ameroljubizam i konzumizam, službu i robovanje - dakle, sve te prevare i laži, danas smo natovareni još jednom izgubljenom bitkom - bitkom protiv trave koju besprestano kosimo i kosimo...

Vraćam se ljubavi i maču koji su podjednako muzejska "roba" po klasifikacijama modernosti. Ta modernost je već izgubila bitku kao i mi koji kosimo i kosimo travu. I oni koji špricaju i ubijaju također su izgubili. A trava se zelenija i moćnija bez obzira kakva moderna tehnika ju šišala. I špricala. Činjenice govore. Bez obzira što medijski bombardamenti žele sakriti i činjenice. 

Dovoljno je samo reći: ljubav.

***

ljubav je kao mač

kad te dodirne – boli