NOVA TABU TEMA

 

                                                            foto FM

46

U puno redaka sam spominjao umiranje, dotičući se i samoubojstava, i uopće prestanaka života - smrt. Cijela jedna serija pop zvijezda se pobila drogom. Cijela jedna serija pjesnika koje smo voljeli se pobila. Nezaobilazna je to tema. Neomiljena je to tema. Smrt je vrlo zaobilažena tema i vrlo su ogromne tendencije da ju se (smrt) preobrazi u drugačiju dimenziju. Preobuče u  neko novo ruho koje ljudi ne moraju percipirati ili ako već ponešto shvaćaju i naslućuju da to bude jako razvodnjeno.

Razvodnjeno protubolnim, protudepresivnim i općenito protushvaćajućim sredstvima. 

Uvijek se vraćam na ne tako davno prošlost koje se prisjećam kada su ljudi išli u bolnice da se izliječe i kad su umirali kod kuće. Moj otac je išao ponekad obrijati i obući mrtvaca, (on je bio bolničar u vojsci pa mu je to išlo od ruke). Umiruća osoba je bila u ambijentu molitve bezbrojnih krunica koje je molio kor baba kojih u našim krajevima je bilo puno. Kad su pretpostavljali da je borba sa životom završena prinosilo se ogledalo izdišućoj osobi da bi se provjerila da li još diše. Ljudi su umirali okruženi svojim najmilijima i rijetko se dešavalo da netko ostane danima mrtav u svojoj zaključanoj kući jer je malo tko živio takav zatvoren i zaključan život. I smrt.

A danas su bolnice pretvorile se od onog mjesta gdje se proizvodilo zdravlje u tvornice smrti. Ne znam kada je točno nastupio taj zaokret ali eto ga sada tu.

Osim u rijetkim slučajevima kada otpuste nekoga i pošalju ga da ide kući umrijeti. 

Znam da će većina preskočiti ovaj neugodni tekst jer to je govoriti o skoro zabranjenoj stvari, čini se da smrt postaje novi tabu. Čak i u vjerskim obredima povezanim sa prelaskom u drugi život se ponavljaju samo ustaljene šeme. Više se ne živi ta smrt koja je nekad bila sastavni dio života. 

***

ako smatraš da ću umrijeti

mlad varaš se

umrijet ću star

stariji nego danas

a danas sam vidio stoljeće

kako je prohujalo

kako se samo dotaknulo vremena

zamisli

u tragu mu ostalo

da sam i ja dio njegov

i mnogi drugi

šta zna stoljeće šta je trag

šta znaju piramide o vječnosti

a šta znam ja

znam znam

reći ćeš

reći ćeš da varam

da varku unosim pod svod

ako ima imalo vatre

zapalit ću joj lice

liči na mene

KAPACITETI ISPUNJENI

 

45

Danas mogu slobodno plakati jer su i opet srušeni mnogi gradovi, a strah je postao svakodnevna hrana ljudi. Ono što su željeli mnogi vladari, a nisu znali kako nametnuti opći strah. Kako zarobiti čovjeka u kavez straha? Čini se vrlo jednostavno nakon višestoljetne pripreme. 

Prije televizije, na selu, duge zimske večeri su se provodile po sijelima, gdje su žene i djevojke radile ručne radove a muški igrali raznorazne igre ili u nekim slučajevima potpomagali ženski obrt i u svakom slučaju se govorilo. pričalo i pripovijedalo. 

Pojavom televizije počela su okupljanja po komšiluku i kod "naprednijih" koji su prvi kupili televizijski aparat, ali u svakom slučaju je to bila nekakva zajednička euforija gledanja epizoda serijala ili značajnih ideoloških filmova i utakmica svih kategorija.

Zatim je pobijedio obiteljski egoizam i skoro svaka obitelj je imala televizijski aparat pa su se svi skupljali oko tog novog božanstva.

Industrija je u vrlo kratkom roku uništila sve vrste zajedništva od onog komšijsko-rodbinskog do obiteljskog i onda se svijet pretvorio u "svatko gleda svoj tv i programe koje želi". Ali se savršenstvo zarobljavanja u opći kavez stvorilo digitalnim, naročito dolaskom 'pametnih telefona'. Tako su digitalne aparature postale nezamjenljivo pomagalo, u suštini često vrlo korisno, ali u većini slučajeva pomoćno sredstvo invalidima koji više ne mogu živjeti bez (do suprotnog dokazivanja). 

Srušeni su gradovi i mostovi, pogotovo mostovi što povezuju prošlost i sadašnjost (znači da nema ni onih prema budućnosti), srušeni su mostovi između čovjeka i prirode, srušeni su mostovi između čovjeka i čovjeka, i najveća kobnost i tragičnost je u tome kada se raspolovi čovjek pa više ne postoji cjelovitost. Muško ili žensko ne mogu više tražiti i naći svoju drugu polovinu, ne mogu više biti kompletni. A nekompletnost iznjedruje iracionalnost i strah. U strahu se otvaraju oči ali je uzalud ako su prikovane za ekran. Upit će još više promidžbe i postati će čovjek još zatvoreniji u svome kavezu, bez vina jer je danas svrha reklame na pivu i svi hodaju u nekakvom pijanom polusnu nemoćni procijeniti sklad, harmoniju.

Doživio sam bezbroj puta zgražanja drugih jer nemam i ne gledam tv. Kako se može živjeti neinformiran? Kako se može živjeti u neznanju? I doista sam vidio bezbroj osoba koje ne mogu zamisliti život bez tog pomagala. Ne mogu a da ne ponavljaju ono što se njima bezbroj puta ponavlja. Postaju nebrojeni repetitori.

Znam da sam i ja repetitor, i ja ponavljam svoja uvjerenja i stavove i ono iza čega stojim. Bar pokušavam analizirati i sagledavati iz više kutova i sa više stajališta oslanjajući se na milenijsku tradiciju. 

Vidio sam da bi za neke stvari koje je medij tv utuvio u glave nekih jedinki protulijek bio bi isti, tj snimiti i putem ekranskog medija probati dati na razmišljanje, bolje rečeno servirati vijest ili nešto drugo onome koji je navikao na taj tip hrane. Pokušavao sam stotinama puta ponavljati i direktnim riječima saopćiti činjenično stanje i sve je bilo uzalud.  Na jedno uho ušlo na drugo izašlo. Ali nisam siguran da bi se ostvario kakav rezultat. Možda bi se ostvarila bitka sa zaboravom?

Zbog prenapučenosti glava informacijama. Može biti da više nema mjesta. Kapaciteti ispunjeni.

***

gdje je vino

gdje su čaše

da se sa zaboravom bijem

što se ne sruše gradovi

što svijet ne protvori u prah

da ostanem sam

i plačem što te nema

nekakav anonimni vrač

uškopi mi dušu

i prosu srču

po srcu

dajte mi strah

od čista vina plašt

ta kob

umrijeti mlad

lažni je sklad

POVRATNA REAKCIJA

                                    foto FM

44

Postoji samo jedna ljubav. Nema prve ljubavi, druge, stote... to znanost ne može potvrditi zato što to nije područje znanosti. Jedino poezija to može dokazati.

Uvijek i sva stoljeća su gledala da ukradu od ljubavi njezinu savršenost, ljepotu, perfektnost. U dvadesetom stoljeću su ta antiljubavna djelovanja dosegla svaku poru ljudske civilizacije.  Posredstvom mas medija proizvedena je masovna antiljubavna kultura da ne kažem kultura smrti. Prva četvrtina 21. stoljeća pokazuje sve rezultate. Pogledajmo čovjeka koji živi tu kulturu i procijenimo da li je zadovoljan,  sretan, radostan?

Prosječan stanovnik većine europskih država danas je navezan na neko od masmedijskih sredstva. Danas se može reći za televiziju i internet. Donedavno se moglo govoriti i o radiju i novinama - sredstva koja sve više iščezavaju. Veliku ulogu još igraju i filmovi (kino), malo manje knjige a još manje teatar. A uz sve ovo (i ono što zaboravljam ovog momenta) još jest popularna glazba, koja je bombardirala sa svih medija i na svim mogućim mjestima, formiralo je očeve i majke, djedove I bake današnjih generacija. 

Rastave brakova su postale pravilo, o abortusu kao grijehu ubojstva ne govori se više ni u crkvi, pornografija je izašla i na ulice a poglavito ju promoviraju državni mediji pa tako ni škole ni najnježniji uzrasti u dječjim vrtićima nisu pošteđeni. Čovjek današnjice je toliko zagađen svakovrsnim otrovima da više i ne zna što je čistoća.

Zapravo će se većina zapitati što je to čistoća? Prati i dezinficirati ruke? Naravno da je i to. Ali nije samo to.

Zato ponavljam da ne postoji prva, druga, stota, tisućita ljubav. Ljubav nije stvar kolekcioniranja. Ljubav je čistoća. 

I mene kao i većinu iz naših generacija 'dirnu' pjesme uz koje smo odrastali (Lana je vozila sanke...). Bude se uspomene. Doista, period odrastanja i prve mladosti je stvoren za ljubav, pronaći ju, učvrstiti ljubavni savez i "živjeti dugo i sretno". Moju mladost su isparile propagande pa i ona rock n roll-a, jazz-a i "hoću sve i hoću sad"  i imao sam kosu dugačku (a pamet kratku) kao što opisah u jednom prethodnom poglavlju.

Ali u ovoj pjesmi sam naslutio da postoji čistoća i jer je bio jedan broj djevojaka koje nisu dobile od mene povratnu reakciju. Razočarao sam neke osobe i na kraju za plaću dobio izgubljenu mladost.

***

s kojom se družih

noćas

i sljedeće noći

s kojom se voljeh

i zahtijevah

povratnu reakciju

al bješe nepovratno

to da je ona

i to da je lijepa

i neoprostiva

voljeh

a da nisam znao

sto godina

sto samoća

sto G G Marqueza

i sto pun čaša

pun praznih čaša

a ovo što ću reći

neka te ne boli

voljeh

a ti to nisi znala

nikad

nemoj

saznati

VLAKOVI

 

43

Putovao sam vlakom prema zapadu. Vlak je bio pun i za kratke relacije od 2-3 sata obično nije bilo rezerviranih mjesta, pogotovo u internacionalnim linijama. Najčešće prestojiš tu razdaljinu na obje noge ako nisi stisnut kao sardina pa ne moraš ni stajati jer i tako ne možeš upasti. A zanimljivo je da su i kondukteri i džeparoši uspijevali prolaziti kroz takve gužve nekom svojom magijom.

Ako se kojim slučajem našlo mjesto u kupeu onda je uvijek postojala mogućnost da dođe netko tko je kupio rezervaciju i opet moraš na hodnik. Tradicija nas sa najdna društvene ljestvice je zahtijevala da se ne kupuju rezervacija mjesta a pogotovo ako si imao k-15 onda se nisi ni približavao blagajni.

Danas su se gužve preselile na autoceste.

Dobar dio onih koji su putovali vlakovima otišao, negdje daleko ga potjerali. Da si kupi auto. I da ne putuje više vlakom. I da se gura i živcira u gužvi ispred granica, naplatnih kućica, udesa i radova na putu

Ovo pjevanje koje sam čuo pri tom zalasku sunca je bilo u nekom od mnogih internacionalnih vlakova koji su prolazili preko naših zemalja. Bilo je nekih vlakova koji se nisu ni zaustavljali u Slavonskom Brodu. Bilo je i puno doživljaja iz tih vlakova, puno ugodnih razgovora, rađali su se poznanstva. I čitalo se.

To je jedno prohujalo vrijeme. Za naše krajeve. Negdje po svijetu još se putuje vlakovima. Na prostorima bivše Jugoslavije nemoguće je putovati javnim prijevozom izvan velikih centara. Zapravo si postavljam pitanje: da li uopće postoje ovi ostali krajevi, postoji li ta provincija?

Na dužim putovanjima ako bi bilo lijepo vrijeme i ako nisam bio u stisci sa vremenom volio sam izaći sa auto ceste i voziti se kroz sela,  kroz provinciju. Za djecu bi to bivala otkrića, vidjeti životinje na selu pa bismo se zaustavljali i kontemplirali ljepote a nerijetko smo otkrivali i originalne proizvode... ali nažalost unazad nekog vremena sve je manje i sela i seljaka i životinja na selu, i nema više ni proizvoda. Česti su ogromni prazni redovi kuća, domaćinstava, ognjišta s tablom za prodaju. 

Pa su tako sve rjeđe i pruge u uporabi, po nekima se može beskonačno šetati. Te nitko više ne pjeva po vlakovima ni tužne ni vesele pjesme.

***

sunce je bilo

mala ogromna

kugla na zapadu

ona je pjevala

na nekom jeziku

koga se ne sjećam

pjevala pjevala pjevala

tužnu pjesmicu

oči ne vide

usne ne ljube

usne ne ljube

ona je pjevala

sunca nije bilo