KAPACITETI ISPUNJENI

 

45

Danas mogu slobodno plakati jer su i opet srušeni mnogi gradovi, a strah je postao svakodnevna hrana ljudi. Ono što su željeli mnogi vladari, a nisu znali kako nametnuti opći strah. Kako zarobiti čovjeka u kavez straha? Čini se vrlo jednostavno nakon višestoljetne pripreme. 

Prije televizije, na selu, duge zimske večeri su se provodile po sijelima, gdje su žene i djevojke radile ručne radove a muški igrali raznorazne igre ili u nekim slučajevima potpomagali ženski obrt i u svakom slučaju se govorilo. pričalo i pripovijedalo. 

Pojavom televizije počela su okupljanja po komšiluku i kod "naprednijih" koji su prvi kupili televizijski aparat, ali u svakom slučaju je to bila nekakva zajednička euforija gledanja epizoda serijala ili značajnih ideoloških filmova i utakmica svih kategorija.

Zatim je pobijedio obiteljski egoizam i skoro svaka obitelj je imala televizijski aparat pa su se svi skupljali oko tog novog božanstva.

Industrija je u vrlo kratkom roku uništila sve vrste zajedništva od onog komšijsko-rodbinskog do obiteljskog i onda se svijet pretvorio u "svatko gleda svoj tv i programe koje želi". Ali se savršenstvo zarobljavanja u opći kavez stvorilo digitalnim, naročito dolaskom 'pametnih telefona'. Tako su digitalne aparature postale nezamjenljivo pomagalo, u suštini često vrlo korisno, ali u većini slučajeva pomoćno sredstvo invalidima koji više ne mogu živjeti bez (do suprotnog dokazivanja). 

Srušeni su gradovi i mostovi, pogotovo mostovi što povezuju prošlost i sadašnjost (znači da nema ni onih prema budućnosti), srušeni su mostovi između čovjeka i prirode, srušeni su mostovi između čovjeka i čovjeka, i najveća kobnost i tragičnost je u tome kada se raspolovi čovjek pa više ne postoji cjelovitost. Muško ili žensko ne mogu više tražiti i naći svoju drugu polovinu, ne mogu više biti kompletni. A nekompletnost iznjedruje iracionalnost i strah. U strahu se otvaraju oči ali je uzalud ako su prikovane za ekran. Upit će još više promidžbe i postati će čovjek još zatvoreniji u svome kavezu, bez vina jer je danas svrha reklame na pivu i svi hodaju u nekakvom pijanom polusnu nemoćni procijeniti sklad, harmoniju.

Doživio sam bezbroj puta zgražanja drugih jer nemam i ne gledam tv. Kako se može živjeti neinformiran? Kako se može živjeti u neznanju? I doista sam vidio bezbroj osoba koje ne mogu zamisliti život bez tog pomagala. Ne mogu a da ne ponavljaju ono što se njima bezbroj puta ponavlja. Postaju nebrojeni repetitori.

Znam da sam i ja repetitor, i ja ponavljam svoja uvjerenja i stavove i ono iza čega stojim. Bar pokušavam analizirati i sagledavati iz više kutova i sa više stajališta oslanjajući se na milenijsku tradiciju. 

Vidio sam da bi za neke stvari koje je medij tv utuvio u glave nekih jedinki protulijek bio bi isti, tj snimiti i putem ekranskog medija probati dati na razmišljanje, bolje rečeno servirati vijest ili nešto drugo onome koji je navikao na taj tip hrane. Pokušavao sam stotinama puta ponavljati i direktnim riječima saopćiti činjenično stanje i sve je bilo uzalud.  Na jedno uho ušlo na drugo izašlo. Ali nisam siguran da bi se ostvario kakav rezultat. Možda bi se ostvarila bitka sa zaboravom?

Zbog prenapučenosti glava informacijama. Može biti da više nema mjesta. Kapaciteti ispunjeni.

***

gdje je vino

gdje su čaše

da se sa zaboravom bijem

što se ne sruše gradovi

što svijet ne protvori u prah

da ostanem sam

i plačem što te nema

nekakav anonimni vrač

uškopi mi dušu

i prosu srču

po srcu

dajte mi strah

od čista vina plašt

ta kob

umrijeti mlad

lažni je sklad