NAJKRONIČNIJA KRONIČNOST

 

BROJ ŠESTI

 

U ono doba sam čak započinjao i razmišljati. Tako sam proizveo razmišljanje o kroničnom pjesniku. Mnogi iz onih mojih/naših lutanja po "životu" noći i mraka su završili u drugim kroničnostima. Možda čak najmanje kroničnih pijanaca. Kronične pijance su proizvele predhodne generacije. Mogao bih nabrojati množinu kroničnosti, od kroničnog skupljanja novca do kroničnih ratnika. Ali ću se zadržati na najkroničnijoj kroničnosti današnjice: samoći. Ta je obilježila prošlo a i početak ovog stoljeća. Ja sam ju isprobao u ustostručenoj dozi. Kako? Tako: klasični proizvod ovdašnje civilizacije. Toliko je napumpano JA (Ja najvećim slovima što postoje) da se od majčine sise jedinka odvoji i postane individualac, jedinka i to jedina jedinka. O tome ću jednom poduže pisati. Sada je dovoljno da kažem kako sam vidio oženjene i udane koji su toliko usamljeni. Vidio ogromne gomile usamljenika. Vidio samoće neprebrojive. Najveća kroničnost današnjice. Ponavljam – SAMOĆA.

 

 

 

***

 

dok je vina

naiskap

i dok žena

kronični pjesnik

a bez vina

a bez žena

nema

znam zbog čega

SVI MISLE DA MISLE

 

BROJ PETI

 

Već sam govorio puno puta kako sam bio izbačen iz kolotečine ondašnjeg obrazovnog sustava, a pogotovo iz literature, tako d

a sam odlutao u vrlo razne predjele čitanja. Od Freuda preko Nitschea sve do najraskalašnijeg tipa literature. Iz čega sam se na jedvite jade probudio. Zapravo rat i predratni period su me izbacili iz tog sustava razmišljanja.

Tako sam i ovaj razgovor sa Stvoriteljem obavljao u tome tonu. Mislio sam da je vječnost na zemlji. Mislio sam da zemaljska vječnost postoji i da ne prolazi. Ono što uobičajilo se bilo među mladima iz dvadesetog stoljeća, točnije iz druge polovice dvadesetog vijeka.

Danas se to nažalost pretvorilo u općenito mišljenje. Svi misle da ne postoji nebo. Svi misle da je ovdje vječnost. Svi misle da misle.

 

***

 

u igri s tobom

zalažem kartu do neba

ako dobijem

povratak volim

ne gubim nikad

USMJERENO OBRAZOVANJE

 

BROJ ČETIRI

 

Kada sam započeo javno pisati i čitati stihove u grupi koja se sastajala ponedjeljkom bijaše množina djevojaka koje je profesor Ivo Križanović organizirao po literarnim sekcijama te bi prije odlaska na studij u velike gradove dijelile svoje stihove sa nama, provincijskim pjesnicima. Tako je bilo i nekoga iz četvrtog E razreda iz gimnazije, a koje su onda zvali matematičari, jer su se pripremali za studij matematike ili tako nešto. To je bilo ondašnje usmjereno obrazovanje. Koje je po Šuvarovim reformama potrefilo kompletnu našu generaciju. Prve dvije godine obrazovanja bile su sa istim programom u sve četiri slavonskobrodske srednje škole: gimnazija, ekonomska, poljoprivredna i industrijska. U gimnaziji se naravno tražilo najviše znanja i nisu se svi mogli upisati tamo poslije osnovne škole, samo odlikaši i oni vrlo dobri. Poslije prve dvije godine "usmjerenog obrazovanja" svatko je birao svoj smjer, svoje zvanje, svoju budućnost. Ali i tu se bodovalo po uspjehu u prva dva razreda. U industrijskoj, poljoprivrednoj i ekonomskoj se tražilo manje znanja tako da su i osrednji učenici postizali odličan uspjeh, dok su oni odlikaši u gimnaziji s mukom dosezali vrlo dobar uspjeh zahvaljujuć strogoći i pubertetskim godinama. Tako su se u one najtraženije smjerove upisali najlukaviji. Doljepotpisani može posvjedočiti da u zadnje dvije godine srednjoškolskog obrazovanja nisam učio ništa novo, pogotovo matematika ili jezik. U četvrtom razredu sam uspijevao rješavati 5 od 6 grupa testova za sve sudrugove koji su sjedili u zadnjoj klupi. Za sebe nisam uspijevao rješavati, ali nije ni trebalo, jer me profesorica koja je smišljala 6 grupa testova nije mogla oboriti jer sam imao sve u malom prstu.

Tako sam ove stihove posvetio matemačiarima iz gimnazije, gdje sam po svemu pripadao, ali me obrazovanje usmjerilo na drugu stranu.

 

MATEMATIČARIMA

                        (četvrtom E)

 

ako je život

hazardna igra

(pa se igra)

ne ulažem sve

da bih gubio sve

 

ulažem ništa

dobijam dvostruko