S NOGU

S NOGU

F.M. ne Dostajemiviski

___________________________

STRIJELJANJE

            Dan je lud. Vode me na strijeljanje. Siguran sam da se zajebavaju. Da će pucati ćorcima. I baš su mene našli za zajebanciju.

            Skinuli su me do pojasa. Vezali oči. Pitaju, ako želim drugi način umiranja, dopustit će mi da izaberem. Kako se mogu toliko zajebavati? Rekao sam im da mi nije do zajebancije i, uostalom, da mi je svejedno. Onda su se svi smijali. Genijalci. Stvarno mi više nije do šale – rekoh.

            Dovode me pred zid. Poželio sam tisuću vojnika da me strijelja i da mi skinu povez s očiju. Doveli su cijelu brojku.

            A možda se oni i ne šale?!

____________________________________________________________

S NOGU

(brza priča)

Tako brzo nitko u okolici nije živio. Kod njih se uvijek nešto dešavalo. Dolazili su i odlazili automobili, istovaralo se i pretovaralo, uvijek se nekud jurilo i žurilo. Kad biste došli u njihovu kuću nikada razgovor ne biste završili s onom osobom s kojom biste ga započeli. Kava se pila s nogu, jelo se s nogu, rađalo se i umiralo s nogu. Imao sam utisak da im je neki vrag ušao u tijelo, da im je elektromotor ugrađen u guzicu.

            Poznavao sam Mihu. Sa mnom je išao u školu. Ne sjećam se da li je kao i svi drugi sjedio  klupi ili je trčao po razredu. Mjesto će ga zapamtiti po tome kako se četiri puta ženio. Svaka njegova žena brzo bi posustala, umorila bi se od silne brzine življenja. I netom bi umirala.

            A znate li kako je skončao Miha? Umro je mlad. Ni trideset. Umro je baš u najvećem zamahu svog dinamičnog života, ali izuzetno sporo.

            Umirao je godinu dana poslije saobraćajnog udesa prouzrokovanog prebrzom vožnjom.

___________________________________________________________

ODUMIRANJE DRŽAVE

(komedija u malom)

- Ja živim, ti ne živiš – reče razum.

- Ha, ha, ha... – smije se država.

- Ja sam živ, ti si mrtva.

- Ja mrtva?! Ti si slijep, lud, haluciniraš.

- Itekako si mrtva.

- Mrak ti je pao na oči. Živim više nego ti.

- Mrtva si. (iz tamnice)

- Ha, ha, ha... Toliko si uvjerljiv... ha, ha, ha.... Pogledaj kome se pokoravaju? Meni ili tebi?

- Ne shvaćaš da si mrtva, da uopće ne živiš, da si sama sebi davno naštampala smrtovnicu, podigla spomenik.

- A ti ne znaš da su tvoje riječi tvoj spomenik.

- Umrla si a nisu te pokopali da trulu lešinu ne kljucaju lešinari.

- Tebi kljucaju razum.

- Smrad koji širiš odavno je već nepodnošljiv.

- Tvoje izmišljotine šire smrad. (spaljuje njegova djela)

- Dovoljno je da istruneš pa da kao i svako đubre daš novi život.

- Istrunut će tvoji zubi kroz koje cijediš najbezumnije laži. (čupa mu zube)

- Ali pokušaj shvatiti da si mrtva.

- Nisam mrtva.

- Mrtva si!

- Nisam! (razum vadi pištolj i ubija državu)

- Jesi.

__________________________________________________________

LUDNICA

            Ubit će se. Odlučio je. Kad izađe sunce. Tako je odlučio. Kao kad je odlučio da neće pušiti i piti. Prije mnogo godina. I nikad više ni kapi. Ni kad je diplomirao, ni kad se sudio s onim bezobraznikom koji mu je udario auto na parkiralištu (a koliko je uložio u tu marku jer je volio biti zapažen u sportaku; s njim je i osvojio nju, koja ga je napustila zbog tričarije: volio joj je reći da je njegova mala kurvica), ni kad mu je ljekar strogog izraza lica naredio svakodnevnu čašicu zbog cirkulacije krvi. Nikada. Svima je bilo nerazumljivo piti kavu a ne zapaliti. Ali on je odlučio da ne puši i nije gazio svoju odluku.

            Ubit će se. Ponoć je prošla. Ljetne noći su sparne, ni daška. Voli on ljetne noći. Mnoge je probdio učeći, ili čitajući, ili lumpujući s društvom, ili radeći. Zna dobro, ni ne okreneš se, a jutro. I zato hita sa mislima, gleda da izabere one prave. Po otkucavanju trećeg sata, s malo nervoze i straha, dohvati papir i sroči: "Bilo mi je lijepo. Bit će mi još ljepše."

            Ubit će se, ne može više. Ti bijedni koraci, te granice ludila, ta opsjena stvarnosti izbrisat će se zauvijek. Nikad više neće mu padati raspoloženje iz najčudotvornije vedrine u najgorču čamotinju, niti će ga nečije varave riječi odvoditi u mučna istraživanja psihe, niti nečije šutnje trgati mu ispaćeno tijelo, niti mučiti želudac zbog kojekakvih odluka, ni nespavanje, ni buka a ni sulude noćne tišine, ni žurbe, ni nervoze zbog kašnjenja na autobus, vlak, avion, ili nedolazak na značajnu ceremoniju, beznačajno ljetovanje, sastanak, a ni nogometne nervoze i politička prostitucija. Neće više biti bescilja i neostvarivog cilja. Dosta je bilo ismijavanja, osveta i obećanja, štednje i rasipanja, ručanih i neručanih ručkova. Dosta bezmirisnog cvijeća. Dosta svega. Napokon, nestat će i tog sunca koje će svaki dan izlaziti a on neće. Ljudi nemaju odluku, a njegova je jača od božanske.

            Ubit će se i to je tako realno. Nikad ranije nije ni pomislio na tu mogućnost i krivo mu. Razdanjuje se. Plavičasto je. Sad će staviti točku na prošlost bez agonija, bez mučnih mrcvarenja za još koju trunku života. Prebire po rijetkim lijepim trenucima.

            Rijetki lijepi trenuci…

            Sunce je visoko. Mušica mu slijeće na očni kapak. Vjetrić se poigrava s razbarušenom kosom.

           Pomahnitao, u transu, s grčem u svakom pokretu, urliče. U neobuzdanom ludilu pljuje na sunce, udara rukama u prsa, glavu, lomi rebra, ruke…

            Nakon tri godine, izliječen, otpušten je iz bolnice.

________________________________________________________

MARTIN

            Dva dana nakon Martinovog povratka po selu puče bruka: Martina odveli žandari. Otac spustio nos, ne vidi ga se od crne zemlje. Šuti. A raja k'o raja tračala da je nekog u gradu orobio, nagađala da je nekog ubio, da je državni neprijatelj, pa se tako pročuje da su ga objesili u susjednom selu gdje je bila žandarmerija. A otac šuti, ni riječi.

            Iste večeri Martin se vrati, ništa ne priča, a vidi se nit su ga tukli, nit vješali, nit je orobio, nit ubio. A kad su naišli žandari opet se svratiše kod nas i rekoše mu:

-         Bježi, bolje za tebe. Mogli bi nam dati drugo naređenje. Idi još noćas. I ne pametuj više.

Martin nas izljubi i ode da se ne vrati više.

            U nedjelju iza oltara, razjaren kao pjetlić, župnik je propovijedao naćuljenim ušima. Sjećam se da je više puta ponavljao: Sotona, sotona… I sjećam se kako je rekao da onaj koji kaže da nema pakla da će taj u pakao.

            A Martin se nedavno javio razglednicom s nekih rajskih otoka.

___________________________________________________________

TATA I MAMA

            Tata me zadnji put istukao dva dana prije nego su ga morali odseliti zajedno s njegovom facom i garderobom u čini mi se pakao. Poslije sam doživio nekoliko nepotpunih dana, jer sam ih zapamtio kao nedovršene. No, ubrzo sam shvatio da je potpun i dan kad te tata ne istuče i kad tata nije pijan i kad je mama pijana i kad te mama istuče.

            Mama me zadnji put istukla…

____________________________________________________________

samoizdaja

sveska broj 7

8. mjesec 1988. godine po Kristu

12.mjesec 24. godine po neKristu

slavonski brod

_____________________________________________

_____________________________________________