O UKAZANJIMA GOSPE
Moj brat se oženio 1981. iz okolice Međugorje. Već kad su išli na zaruke, ili kad su poslije išli u neke druge pohode, znam da iđoše i neke babe iz naše rodbine radi ukazanja. Ja sam bio u svatovima i od ukazanja me nije ništa intersiralo. '83. se vratio tamo te me bratova svastika vodila na brdo ukazanja. Sjećam se samo kamena hercegovačkog, hrpe papira i novaca koje su ostavljali vjernici hodočasnici. I kiše koja nas je natjerala uzeti taksi. Još jedanput sam se vratio '95. Hodočasnika nije bilo, vidio sam kako se razvio turizam za prihvat rijeke ljudi i govori sam svima kako su hercegovci odlični u ideji prodavanja kamenja. Nisam vjerovao.
1999. godine sam bi pozvan iznutra, iz srca i povjerovao sam. I 2000. godine sam se vratio i potvrdio vjerovanje.
Otada sam mnogo puta želi i sam vidjeti Gospu. Teško mi je i opisati koliko vatrenih želja, molitvi, potraga bijah usmjerio u tom pravcu.
Tek sada sam došao do malenog prosvjetljenja, do jednog malog zaključaka.
Uopće je nebitno imati viđenje kao što to imaju vidioci. Osobno smatram da je jako teška popularnost koju imaju.
Najvažnije je vidjeti Gospu sa Isusom u času prelaska iz ovog života u život vječni. Jednostavno, baš onako kako to kaže naša molitva "sada i na čas smrti naše".
Nessun commento:
Posta un commento