Šetali smo jednog predvečerja i izdužile nam se sjenke u beskraj. Ako bi smo išli nizbrdo doista im nismo vidjeli kraja.Vidio sam nekakvu paralelnost tih naših večernjih sjenki kada je bliska večer i zalazak sunca sa predvečerjem ljudskog života. Poneki od nas se okrenu od sunca života i dive se svojim sjenkama. Dive se toj veličini, toj izduženosti, toj prijatnoj iluziji tako i da zaborave na sebe, na postojanje, na realnost. Dive i tuše druge ljude svojim postigućima, svojim uspjesima, svojim djelima... i često se ne uspije primijetiti kako je sunce zašlo. I sve je postalo samo sjenka. Mrak. Mrak zauvijek. Za sve koji ne uzgajaju svjetlost.
Nessun commento:
Posta un commento